Teško je zamisliti da u 21. stoljeću neki ljudi, i to svega 13 kilometra od centra Koprivnice iliti 15 minuta vožnje automobilom, žive bez vode. Tako je to u Domajima, naselju u sklopu Općine Sokolovac. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u naselju žive 152 osobe, odnosno 48 kućanstava.
Iako je vodovodna mreža kroz naselje “prošla” prije tri godine, dobar dio stanovnika ovog kraja tada nije prihvatio priliku i spojio se na gradski vodovod već je odlučio ostati na starom i nadalje se koristiti bunarima.
Unazad dvije godine stanje se iznenada pogoršalo. Bunari sve češće presušuju i stanovnicima stvaraju probleme u njihovoj svakodnevici.
Općina Sokolovac ne sudjeluje u projektu Aglomeracije kojim se uzduž i poprijeko Koprivničko-križevačke županije gradi vodno-komunalna infrastruktura, no stanovnici se mogu na već postojeću mrežu spojiti u kojem god trenutku to poželjeli. Dvadesetak kućanstava ovog je ljeta prema Kc Vodama podnijelo zahtjev za priključenje.
– Oni nisu u projektu Aglomeracija, ali svatko ima pravo postati korisnikom, čak ima i obvezu. Čekali su, a sad je postalo kritično. Neki još imaju vode, ali nekima su bunari skroz presušili. Oni mogu pokrenuti redovan postupak priključenja preko licenciranog izvođača, moraju platiti priključak i priložiti dokaz građevinske inspekcije o legalnosti objekta, odnosno moraju imati građevinsku dozvolu – kaže direktor Kc Voda Zdravko Petras te dodaje kako, nažalost, ljudi ne shvaćaju koliko je opasno konzumirati vodu iz bunara koji su često građeni odmah pored upojnih jama, odnosno septičke jame bez dna.
Vodu im cisternom dovoze vatrogasci
Među onima koje ovog ljeta muku muče, jer im je bunar presušio, su Slađana i Sanja Palatinoš. Njih dvije žive u obiteljskoj kući i već se godinu dana, kada je u pitanju opskrba vodom, snalaze na razne načine. Bunar im je presušio pa su nabavile ogroman plastičan spremnik za vodu od 1000 litara i smjestile ga u dvorišno spremište gdje im je na dohvat ruke. Njega im prema potrebi vodom pune lokalni vatrogasci. Ipak, ovakvu situaciju sve teže podnose te su se odlučile obiteljsku kuću priključiti na gradski vodovod.
– Snalazimo se svakako. Za kuhanje vodu donosimo od susjede Đurđe koja je spojena na vodovod. Ona nama da vodu, a mi joj pomognemo oko drva. Nije lako, ljeto je. Veš moramo stalno prati. Na proljeće smo posadile i vrt, no sve se posušilo, ostalo nam je samo nešto malo krumpira – priča Slađana.
Sanja objašnjava da je pred tri mjeseca u bunaru bilo 30 centimetara vode, no sada nema ni kapi.
– Radila se ovdje mreža pred tri godine, ali bunar je još bio u funkciji pa se nismo spojile. Koliko će nas sada koštati još uvijek ne znamo, no koliko košta da košta, izbora nemamo – rekla nam je Sanja.
Đurđa je nakon 22 godine zatrpala bunar
Svega stotinjak metara poviše od Slađane i Sanje stanuje Đurđa Poturica, susjeda koja već dvije godine živi komotno i nakon 22 godine ne razmišlja više hoće li ujutro imati vodu za kavu, nego jednostavno odvrne slavinu i toči koliko je volja. Umiva se, pere zube, rublje, zalijeva vrt i cvijeće kad god joj padne na pamet.
– Imala sam velikih problema dok se nisam prikopčala na gradsku vodu. Prije 17 godina dala sam 22 tisuće kuna za iskapanje 30 metara dubokog bunara da bi ga pred dvije godine zatrpala. Prije toga sam živjela u svakodnevnoj neizvjesnosti, kud god bih išla nosila sam kanistre, vozila bih pun auto. Ako bi išla u Zagreb kod nećakinje točila bi si vodu, u Reki na groblju mada se nije smjelo, pa bi hodala kod susjeda. To je bila katastrofa. Nekad je problema bilo tijekom cijele godine, nekad samo preko ljeta. Prema mojoj procjeni sve se poremetilo prije tri godine kad su tu po našem kraju provodili istraživanja nafte. Valjda su se te podzemne vodne žile poremetile i voda je otišla tko zna kamo, ali u bunarima je od tada sve manje ima – priča Đurđa.
Bez obzira na malu mirovinu od tisuću kuna uspjela je uštedjeti 8000 kuna i platiti si priključak. Snašla se berući kestene, gljive, kupine.
– Znam kako je biti bez vode. Mjesečno plaćam račun za vodu 75 kuna, ali to je sitnica u odnosu na brige koje sam imala prije – rekla nam je Đurđa.
Na drugom kraju naselja srećemo Danijela. On, dvoje djece i supruga nemaju vodu punih godinu dana.
– Bunar smo koristili 30 godina, a onda je presušio. Danas se snalazimo svakako, uglavnom uz pomoć susjeda. Za priključak nemamo novaca, razmišljam o tome da se spojimo na gradski vodovod, ali situacija je kakva je. Navikli smo se, djeci ništa ne fali, a to je najbitnije – rekao nam je za kraj kratko Danijel.
