U manjini su oni koji se ne vesele ljetu zbog slasnih lubenica, a upravo smo u periodu godine kad ih se možemo nauživati do maksimuma, bez grižnje savjesti.
Jedan od onih koji je o njima ovisan punih 27 godina je Jovo Obranović iz Javorovca, no njegova je ovisnost prvenstveno vezana uz proizvodnju, a onda tek konzumaciju.
Njegov štand s lubenicama pronaći ćete uz benzinsku pumpu u Novigradu Podravskom, gdje smo ga i mi uočili, pa usput kratko i popričali.
OPG Obranović registriran je dulje od četvrt stoljeća, a na obiteljskom gospodarstvu angažirane su uz Jovu i supruga Vesna te kćerka Emina.
U posao s lubenicama Jovo se ušaltao uz pomoć susjeda koji su u njegov Javorovac doselili iz Vojvodine, a bili su iskusni u njihovom uzgoju.
– Vidio sam da je veći prinos od toga nego kukuruza i pšenice i jako se brzo uhodao. Susjedi Sremci su tada bili pravi majstori proizvodnje lubenica i uputili su me da sadim na foliju, koju sortu saditi, kakvo gnojivo davati i tako sam uspio. Kad su došli k meni nisu se mogli načuditi kako mi dobro uspijevaju. Neki su se kupci prebacili k meni pa kad bi im oni nudili svoj bostan, odnosno lubenicu, odgovarali bi im da je Jovin bostan bolji. Tu su se oni šalili kako je šegrt nekada bolji i od majstora, no pod njihovim sam patronatom uspio uzgojiti kvalitetnu robu. Surađivali smo 15-tak godina, a onda su ih ugasili trgovački centri, dok sam ja nastavio – priča Jovo koji osim što sadi lubenice, uzgaja stoku, ali prvenstveno iz razloga kako bi si osigurao stajsko gnojivo, potrebno za kvalitetnu lubenicu. Nekad ih je sadio na 10 rali, danas je to smanjio na 1,5 ral.
– Od lubenica ne mogu odustati, to je sada već zaraza. Imam svoju zemlju na kojoj sam nekada sadio puno više, jer sam imao ugovor s Natura Agrom. I sada bih sadio, ali nemam s kim sklopiti ugovor koji mi garantira otkup. Moja lubenica je prepoznatljiva po kvaliteti već godinama za što je posebno važna proizvodnja na stajskom gnoju. Uzgajam ih bez navodnjavanja i uspijevaju. Svake godine, pa tako i ove, imam lubenice od 15 kilograma – kaže Jovo.
Osim tajne u pripremi zemljišta, otkriva nam da ima i stroj za navlačenje folije, stroj za međurednu obradu, a lubenice uzgaja bez ikakvog prskanja.
– Na mojim lubenicama u 27 godina nije bilo nikada nikakvih herbicida, ni zbog bolesti lista ni ploda, čak niti prskanja za korov. Sve ručno obrađujemo, nas troje, jedino kad krene berba angažiramo djelatnika, koji pomaže supruzi u branju jer ja ne dozvoljavam da bude starija od jednog dana i stoji – priča nam.
Svake godine sade ih na drugoj parceli
Osim što je slušao savjete svojih susjeda, s godinama je sam isprobavao razne sorte lubenica, jer kako kaže, ne uspijeva ista u dolini Neretve ili u ravnoj Podravini.
– Sadim Fantaziju, sortu koja je odlično prilagođena uvjetima na našem podneblju. Moje polje je na brdu, nemam navodnjavanje, ali svejedno mi opet uspijevaju. Mnogi se čude, ali ja vjerujem da je stajnjak jako bitan u proizvodnji, a isto tako i plodored. Vodim se pravilom da svake pete godine sadim na istoj parceli. Ako bi ih sadili na istoj, bile bi upola sitnije, zemlja se iscrpi, no ja je imam dosta pa si to mogu dozvoliti – priča nam za svojim štandom gdje nas malo-malo prekidaju kupci, trube kamioni i automobili u prolazu pozdravljajući našeg sugovornika.
Lubenice sadi direktno iz koštica.
– Ne sadim flance, nego koštice, čisti hibrid, nabavljam ih u Zagrebu. Kad bih sadio domaće bilo bi deformiranih lubenica. Dao sam i školovanim stručnjacima i agronomima svoje sjemenke, oni ih posadili, ali na kraju bi im od 20 niknulo njih sedam, a lubenice bile male i zakržljale. Čude mi se i ne vjeruju kako su moje svake godine iste, a ja im u šali kažem da nije sve u knjigama – priča Jovo.
On i supruga toliko su posvećeni lubenicama da sve podređuju upravo njima.
– Ako se najavljuje kiša, ja idem u međurednu obradu, one moraju biti uvijek čiste, ako neka nije nikla, žena odmah ide u podsađivanje – veli.
Berba će ove godine, a tako je i uobičajeno, trajati od 20. srpnja do 20. kolovoza. Kako bi mogli sve prodati, sadi se u etapama.
Godišnji prinos na jednoj rali je oko 25 tona, i tako godinama.
– Bez obzira na sve, meni je svaka godina ista, ja se prilagodim, ponavljam, bitna je sama priprema. Jedino me može iznenaditi peti mjesec, odnosno mraz ako bi došao prekasno, no do sad sam uvijek imao sreće i sve je išlo kao po špagi – kaže Jovo kojeg, s obzirom na to da lubenice ne tretira nikakvim gnojivima ni zaštitnim sredstvima, poskupljenje repromaterijala ne dira.
Loša roba po trgovačkim centrima
Osobno smatra da konkurencije nema jer ono što se prodaje po trgovačkim centrima ne bi ni nazvao lubenicom.
– Kad bih ja takvu robu imao na svom štandu ja to ne bi mogao pokloniti, nitko ne bi htio uzeti badava. Jedan prijatelj neki dan je kupio dvije u domaćem trgovačkom lancu i obje je bacio pa došao k meni na štand po pravu slatku lubenicu – kaže.
Prodajom je zadovoljan, a dnevno, kad su vani vrućine, proda i po tonu.
– Da je roba friška vidi se po kličku, mora biti zelen i friško rezan, ima i onih koje mede na kličku, puštaju sok. Lubenica koja je u dobrom stanju mora biti glatka i svijetla, ako ima nagubanu koru, onda je to znak da je prezrela, brašnasta, nekvalitetna. Šare nisu bitne, ali mora biti duguljasta, okrugle nisu ni približno kvalitetne kao duguljaste – veli.
Obranovići su sve stekli svojim novcima, nikakve poticaje ni tuđa sredstva nisu tražili ni koristili.
– Star sam i nisam u ništa takvog ulazio, kćerka je mlada, ali se zaposlila. Ako dobijem zeta, nadam se da bi ga to moglo zanimati pa nastavi moj posao. Nije istina da se ne može. Da sam mlađi posadio bih najmanje pet rali i krenuo obilaziti Međimurje i varaždinski kraj, oni su bez lubenica. S ovakvom kvalitetom poput mojih i dobrim kombijem koji može voziti dvije, tri tone to bi išlo k’o ludo – rekao nam je na kraju.
