Prošlog je tjedna UNESCO Muru-Dravu-Dunav proglasio rezervatom biosfere. Ovo je prvi hrvatski rezervat biosfere nakon što je takvim proglašena planina Velebit 1977. godine, a proteže se na gotovo 400 tisuća hektara u šest sjevernih hrvatskih županija. No, u sprezi politike, države i povlaštene manjine, hrvatski političari guraju privatne interese građevinskih lobija na prvo mjesto. Interes hrvatskog naroda za njih je sprdnja i zato ovom jedinstvenom prirodnom fenomenu prijeti – uništenje.
Jedinstvene prirodne ljepote Mure, Drave i Dunava rijetkost su u Europi u kojoj nereguliranih rijeka ima izuzetno malo. Zapadne zemlje rijeke su godinama regulirale vodeći se idejom “jedina dobra rijeka je regulirana rijeka”. Danas shvaćaju koliko štete su učinili i troše milijune eura kako bi rijekama pokušali vratiti njihove prirodne tokove. A umjesto da se uči na tuđim greškama, što se radi kod nas?
Stotine milijuna kuna poreznih obveznika odlazi na kamenje usred rijeka.
– Zamislite koliko bi taj novac bio koristan pravim investicijama, mirovinama ili plaćama. Nitko se ne protivi regulaciji rijeke ako bi se zaštitila naselja, mostovi, industrija, poljoprivreda; međutim većina tih regulacija je nepotrebna. Reguliraju se čak i potoci usred šuma i polja – kaže Goran Šafarek, neovisni stručnjak za rijeke.
Stotinu metara = milijun kuna
Kao i u mnogim drugim sferama i ovdje se ponajprije gleda privatni interes. Naime, cijena reguliranja stotinjak metara rijeke penje se i do milijun kuna.
– Interes Hrvatskih voda je zarada, da bi se opravdale ogromne količine novca koje se slijevaju u njihovu blagajnu putem vodnih naknada i koje se slijevaju u privatne džepove vlasnika hidrotehničkih kompanija koje izvode radove. Mediji su čak pisali da su neki od direktora Hrvatskih voda ili njihove obitelji suvlasnici hidrotehničkih kompanija – naglašava Šafarek.
Sa njim se slaže i Irma Popović Dujmović iz WFF-a, organizacije za zaštitu prirode:
– HEP i Hrvatske vode žele regulirati rijeke, iskopati vrlo cijenjen građevinski materijal, šljunak i pijesak, te zaposliti sestrinske građevinske firme.
Čačić i dalje gazi
Glavni izvor problema i ključni igrači u cijeloj priči su Ministarstvo gospodarstva i toliko spominjani prvi potpredsjednik vlade Radimir Čačić. Čačić ovakve projekte gura pod krinkom investicija i otvaranja radnih mjesta, a već je izgradnja Hidroelektrane Lešće 2010. godine pokazala o kakvim se zapravo projektima radi. Uništen je jedan od najljepših riječnih kanjona, kanjon rijeke Dobre. Uništena je jedna od najboljih rafting trasa u Hrvatskoj, a nije otvoreno nijedno radno mjesto. Dobivena su jedino prazna korita vrlo pogodna za – odlaganje smeća.
– Vlada i HEP spominju samo koristi, koje su ionako napuhane. Treba se upitati koliko je Hrvatska trebala uvesti struje za prošlogodišnje suše i kolika je zapravo rentabilnost i vjerodostojnost hidroelektrana – kaže Šafarek.
Nevjerojatna je i činjenica da u jednoj Vladi postoje dva ministarstva koja djeluju kao da se njihovi ministri nikada nisu susreli. Tako je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode nominiralo Muru-Dravu-Dunav za UNESCO-v rezervat biosfere, a Ministarstvo gospodarstva, uz pomoć Hrvatskih voda i HEP-a, sustavno radi na njegovu uništenju.
– To samo govori o nekoordiniranosti Vlade. Ostavka ministrice Holy i njenog pomoćnika Škrleca govori da je gospodarski lobi mnogo jači i da gazi. Rad Ministarstva gospodarstva se zasniva na zastarjelim pretpostavkama, ne uzimaju se cijele računice. Ako govore o izgradnji hidroelektrane govore samo o proizvodnji struje, a ne govore o štetama. Govori se o radnim mjestima, a HE Lešće nema nijednog zaposlenog. Kratkoročna vizija je iskoristiti i iscijediti, a poslije što bude – kaže Šafarek.
Regulacije na temelju beogradskih planova
Da je tome tako potvrđuju i projekti koji su trenutno u provedbi ili u planu na području Mura-Drava-Dunav. Tako će najavljena regulacija Dunava koju bi provodila Agencija za plovne puteve, navodno radi plovnosti, vjerojatno dovesti do degradacije Kopačkog rita.
– Rijeka ima par uskih grla, gdje je smanjena dubina i gdje bi trebalo olakšati plovidbu. Nitko se ne protivi tome da se sanira par ključnih točaka, ali pod tim izgovorom opet se predlaže masovna regulacija Dunava u duljini 50-ak kilometara. DA sanaciji plovnog puta, ali NE masovnoj regulaciji na koju bi otišlo više od 20 milijuna eura. Regulacija se temelji na starim planovima koje je radio neki ured u Beogradu prije 30-40 godina. Osim toga, projekt potencijalno ugrožava Kopački rit, smanjuje količinu vode koja dolazi na Kopački rit i ubrzava njegovo propadanje – objašnjava Šafarek.
Kako saznajemo od Irme Popović Dujmović, za ovaj je projekt napravljena Studija utjecaja na okoliš i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode bi uskoro trebalo donijeti odluku o prihvaćanju ili odbijanju iste. Naravno, studiju su radili ljudi iz tvrtke Hidroing. Isti oni koji su napravili i idejni projekt.
Trenutno je u tijeku i regulacija korita donje Drave, 50-ak kilometara rijeke koja uglavnom prolazi kroz nenaseljeno područje. Nevjerojatno ali istinito; 2009. godine Europska komisija od stručnjaka je zatražila izvještaj o svrsishodnosti ovog projekta; stručnjaci su projekt ocijenili kao potpuno neprihvatljiv – ekonomski i ekološki. No, unatoč preporuci stručnjaka, Hrvatske vode i Ministarstvo gospodarstva znaju najbolje.
– Hrvatske vode bi htjele brutalno regulirati rijeku što će pojačati eroziju, nizvodno pojačati njenu snagu i povećati će se mogućnost poplava – tvrdi Šafarek.
Nisu to jedini projekti koji su u tijeku ili planu u ovom rezervatu biosfere; nedavno su najavljene i hidroelektrane na rijeci Muri, a u planovima je i HE Molve 1, Molve 2 na Dravi.
Hidroelektrane – biseri turizma
Vjerojatno najkomičnija isprika za ovakvo uništenje hrvatskih prirodnih resursa koju su stručnjaci, koji se ovakvim projektima protive, dobili od nadležnih je – turizam na hidroelektranama. Svakom tko je ikad vidio divlju rijeku teško je zamisliti turista koji se divi betonskoj brani ili akumulacijskom jezeru. Potvrdili su to i iz instituta za turizam kada su ustvrdili
da “Hidroelektrane nisu turistički resurs što dokazuju i brojni primjeri u svijetu i kod nas.”
Nevjerojatna je stoga drskost i bešćutnost kojom HEP i Hrvatske vode sebi daju za pravo da se smatraju ekskluzivnim korisnicima najvažnijeg hrvatskog resursa – vode. Umjesto da se vodama gospodari prema praksi zasnovanoj na znanosti i uči na tuđim greškama, i dalje se novac, ionako osiromašenog stanovništva Lijepe naše, slijeva u džepove silnika.
Hrvatskom će narodu stoga, ako se nešto brzo ne poduzme, ostati samo da šeće betonskim branama reguliranih rijeka i divi se tom novostvorenom i sjajno osmišljenom – biseru hrvatskog turizma.
