Moji najveći uzori moji su roditelji. Bez njih ne bih uspjela. Uz mene su od početka i najveća su mi podrška. Zahvalna sam što imam tako dobre roditelje koji su se potrudili i žrtvovali da uspijem u životu. Oni me najbolje razumiju i uz mene su u dobrim i lošim danima – ponosno kaže Sara.
Protekle subote ludbreška bacačica koplja Sara Kolak (20) nastupila je na Europskom zimskom bacačkom kupu u Rumunjskoj i u kategoriji mlađih seniorki zauzela drugo mjesto. Bio je to samo nastavak odličnih rezultata najbolje hrvatske natjecateljice u bacanju koplja, atletskoj disciplini u koju je uplovila sasvim slučajno, a danas je s bačenih 62,75 metara državna rekorderka i vlasnica norme za ovogodišnje Olimpijske igre u brazilskom Rio de Janeiru.
– Otkad znam za sebe trenirala sam rukomet. Uvijek sam željela biti dobra golmanica kao mama. I u sedmome razredu na školskom sam natjecanju bacala lopticu i odmah su me zvali da dođem na stadion da probam koplje – otkrila nam je Sara.
Nakon kraćeg vremena bavljenja rukometom i bacanjem koplja, atletika je ipak prevagnula.
– S 14 godina počela sam s kopljem. Bilo je fora i zanimljivo. Istovremeno sam trenirala rukomet i bacanje koplja, no kada je došao trenutak odluke izabrala sam koplje. Atletika je individualni sport i tu si, uz trenera, sam svoj majstor – kaže Sara, rođena Ludbrežanka.
Sara već četiri godine brani boje riječkog atletskog kluba Kvarnera, a nakon završetka srednje škole preselila se u Celje gdje ima mnogo bolje uvjete za trening.
– Rijeka je moj drugi dom. Upoznala sam puno novih ljudi, stekla doživotna prijateljstva i naučila mnogo toga jer sam živjela sama. 2014. godine, kada sam završila srednju, preselila sam se zbog treninga u Sloveniju – rekla je Sara.
Bolji uvjeti treninga, ali i sam način treniranja, bili su neophodni zbog problema s ozljedom koja se počela javljati. Početkom 2014. godine pojavili su se problemi s ramenom, no sezona je ipak bila odrađena do kraja. Nakon završetka sezone, u desetom mjesecu iste godine, potrebna je bila operacija, jer kako kaže Sara, ”drugog izlaza nije bilo”.
– Čak 15 mjeseci borili smo se da se oporavim i da vratim rame u finkciju. Bilo je puno suza i bolova, ali sve se isplatilo. I to je jedna od boljih stvari koja mi se dogodila. Bacila me sezonu unatrag, ali naučila sam jako puno i izvukla najbolje iz toga. Zahvaljujući svojim roditeljima, najboljem treneru na svijetu Andreju Hajnšeku i klubu digla sam se natrag na noge – prisjetila se ozljede mlada Ludbrežanka.
Bez obzira na udaljenost od svojih roditelja, uvijek ih se rado prisjeti i nezaobilazan su dio njena života.
– Moji najveći uzori moji su roditelji. Bez njih ne bih uspjela. Uz mene su od početka i najveća su mi podrška. Zahvalna sam što imam tako dobre roditelje koji su se potrudili i žrtvovali da uspijem u životu. Oni me najbolje razumiju i uz mene su u dobrim i lošim danima – ponosno kaže Sara.
Sarini treninzi odvijaju se dva puta dnevno, a intenzitet i izvedba ovise o trenerovu planu. Najbitnije od svega je, kaže Sara, tehnika, koju je dolaskom u Celje znatno promijenila.
– Mnogo stvari sam morala promijeniti, a najviše tehniku koja je prije bila veoma loša. Neki možda misle da je ovo disciplina u kojoj uzmeš koplje u ruku, zaletiš se i baciš. Vjerujte, nije ni blizu tome. Koplje se prvo baca nogama, onda rukom. I tehnika je doista teška jer svi detalji igraju veliku ulogu – rekla je Sara, dodavši kako su skokovi, sprintevi, gimnastika i prepone također sastavni dio rada.
U razvoju Sarine karijere ulogu je imala i proslavljena bacačica diska Sandra Perković.
– Sandru sam upoznala prije nekoliko godina na pripremama u Medulinu. Jako sam puno naučila od nje i uvijek mi daje odlične savjete. Pomogla mi je s opremom i od nje sam dobila koplje. Vrhunska je sportašica, ali i još bolja osoba – govori Sara.
Rado se prisjeća svog prvog rekorda, no s posebnim žarom Sara govori o protekla dva tjedna i prvim natjecanjima nakon ozljede. Nastupila je u Ptuju, oborivši vlastiti državni rekord, a nakon toga uslijedio je Split i najveći uspjeh karijere.
– Prije dva tjedna imala sam prvo natjecanje u Ptuju. Tjedan dana nisam bila svoja. Stalno sam razmišljala o natjecanju. Prva dva hica bila su slaba. Ušla sam u natjecanje u grču, stala sam i rekla sama sebi, ovo si čekala 15 mjeseci, za ovo treniraš, i konačno probila granicu od 60 metara – kaže Sara i nastavlja odmah i o sljedećem nastupu.
– Tjedan dana kasnije u Splitu opet prva dva hica loša. I u petoj seriji norma za Rio. Suze su naravno krenule. Iste sekunde zvala sam svoje da im kažem da idem u Rio i to mi je bio najljepši osjećaj ikada. Moji doma već dva vikenda zaredom plaću od sreće. Taj ponos u njihovim i trenerovim očima, nema ljepšeg i vrednijeg u životu. To su moja najveća krila – zadovoljna je hrvatska olimpijka.
Osim aktualnih rezultata, Sara se može pohvaliti i broncama na Europskom i Svjetskom juniorskom prvenstvu, 2013., odnosno 2014. godine, ali i nastupom na Dijamantnoj ligi.
Iako uvjeti u Hrvatskoj nisu idealni, rezultati su zavidni.
– Rezultati su fenomenalni i imamo puno potencijala i mladih atletičara koji će daleko dogurati. No svi sportovi se bore i nijednome klubu nije lako. Što se tiče koplja, mislim da nas je sve manje, pogotovo nas seniorki. Na natjecanju su s nama često jako mlade cure koje će jednoga dana biti odlične ako ne odustanu – upoznala nas je Sara s trenutnim stanjem atletike i koplja u Hrvatskoj.
Nakon početka godine iz snova lakše se diše, no još je mnogo rada pred Ludbrežankom prije Olimpijskih igara, a motivacije nikada ne nedostaje.
– Plan je ostati zdrava i trenirati. Najviše treba raditi na tehnici. Idemo korak po korak, natjecanje po natjecanje. Sada se vraćam u Celje gdje slijedi novi ciklus treninga i priprema za drugi dio sezone – zaključila je Sara.