Oblačni ponedjeljak i najava loše vremenske prognoze za prvi dan radnog tjedna kao posljedicu su imali slabu posjećenost koprivničkog gradskog Sajmišta. Kupaca je na očigled bilo manje nego inače, no i prodavači se nisu baš pojavili na svojim pozicijama u uobičajenom broju.
Prodavači povrća i voća pokazali su se među najtvrdokornijima i najotpornijima na vanjske uvjete pa ponuda s njihove strane nije podbacila.
Među brojnima koji su na prodaju nudili plodove rada svojih žuljevitih ruku bili su Mirjana i Franjo Sakač. Njihov OPG je u Sokolovcu.
– Ja delam, a ona je gazdarica – razjašnjava Franjo kako stvari stoje odmah na početku razgovora.
Njih dvoje uzgojem povrća, preciznije kupusa, odnosno po domaći, zelja, bave se 15 godina. Iskustva im ne nedostaje, no ove im je godine nedostajalo malo sreće s nebeskih visina, odnosno padalina pa su, kako bi spasili stvar, cijelo ljeto morali zalijevati svoje nasade.
Za ovu su sezonu posadili 5000 komada sadnica zelja.
– Godina je bila fenomenalna, bolja nije mogla biti, ako se šalimo…ako ćemo za ozbiljno, godina je bila loša. Bila je suša, zalijevali smo puno kap na kap, iz bunara vukli vodu, ma svakako – objasnio je Franjo.
– Na sve to što smo se trudili i dodatno zalijevali dobili smo 30 posto manje uroda, nego ove godine. Da se nije zalijevalo, imali bi samo 20 posto – rekla je Mirjana.
Troškovi se ove godine pak kompenziraju s nešto skupljom glavicom, odnosno kilogramom zelja. Cijena mu trenutno iznosi tri kune za kilogram, a lani se prodavao za kunu manje, odnosno dvije kune po kilogramu svježe zelene glavice.
– Kad se sve zbroji i oduzme, posao jedva da se isplati. Evo danas smo ovdje cijelo prijepodne, prodali smo tek jednu vreću. Nema ljudi više, mladi su otišli van države, a tu su ostali stariji koji ne jedu zelje. Domaćice isto tako sve slabije kisele svoje, kupe u trgovini ili na tržnici već gotovu robu, tako im je jednostavnije – pričaju nam Mirjana i Franjo koji su na vlastitoj koži iskusili što znači ostati na gruntu sam, bez pomoći mlađih naraštaja.
Njihovo dvoje djece otišlo je u Njemačku.
– Nisu htjeli ostati na poljoprivredi. Velika su to ulaganja i odricanja, a sve smo radili sami, bez kune ičijih poticaja. Jasno je da kad se tako radi, treba paziti na svaku lipu, a kamoli kunu. Djeca su pronašla svoju sreću u tuđoj zemlji, sin je voditelj jedne drogerije, unuk radi u pekari, zet vozi dostavni kamion. Snašli su se. Mi ćemo još par godina gurati pa koliko izdržimo. Ovo nam je cijeli život glavni izvor prihoda. Nadamo se jednog dana, kad više stvarno ne budemo mogli, ostvariti pravo na mirovinu, takozvanu staračku socijalu… – kaže Mirjana.
Ovaj bračni par na svoj prodajni je stol osim zelja izložio kelj, karfiol, malo repe, batata, mrkve, celera.
– Sve sami radimo, od polja do stola, a još imamo i cvijeće u sedam grijanih plastenika. Nema za nas odmora. Jedino za dane Božića. Onda budemo malo spavali i odmarali, ali inače tijekom godine, nema za nas ni svetka ni petka – veli Franjo.
Tri puta tjedno su na sajmovima. Ponedjeljkom Koprivnica, četvrtkom Đurđevac i subotom Virje. Žalosti ih ova situacija s koronom. Nema ljudi po ulicama, a sve manje ih je na sajmovima.
– To je gotovo, ljudi se jednostavno više ne daju van, iako su se i cijepili – kaže Franjo koji se bez obzira na sve još uvijek pouzdaje u direktnu prodaju, lice u lice s mušterijama.
– Nemamo prodaju ni dostavu na vrata. Da sam mlajši, bi išel, kaj bi nudil, ali u ovim godinama, kad fizički više nismo najzdraviji, nemam volje ni živaca za to iako vjerujem da je za takvu prodaju budućnost svjetlija od ove naše – zaključio je Franjo.
