Roditelji nerijetko imaju prevelika očekivanja od svoje djece, posebice u kontekstu sporta. Dodatni, snažni utjecaj vrše ukoliko su se ranije bavili područjem u kojemu su sada njihovi nasljednici.
Takva situacija je u obitelji Delimar. Točnije, u odnosu oca Darka i sina Valenta, nekadašnjeg i sadašnjeg hrvača, s bitnom razlikom da ne postoji element pritiska.
– Mora sve svladati sam. Nisam poput ostalih roditelja. Ne odlazim mu na treninge, već na određena natjecanja nakon kojih mogu ocijeniti njegove rezultate. Ne želim da strepi i zapitkuje se što će stari reći, što sam loše napravio. Puno je bolje pustiti ga na miru – mišljenje je oca koji se ovim borilačkim sportom bavio gotovo do punoljetnosti.
Premijerne hrvačke korake Valent je napravio u prvome razredu. Odmah se vidjelo kako je nešto napredniji od ostalih zbog čega su ga poslali među starije. U konačnici mu se svidjelo te je ostao, a do današnjeg dana kao član Hrvačkog kluba Podravka osvojio je ogromne količine medalja koje zauzimaju cijeli stol i za koje mu je potrebno nekoliko minuta kako bi ih sve objesio oko svojih ruku.
– Treniram svakodnevno, gotovo dva sata. Uz klupske treninge složio sam svoj vlastiti koji, također, uvijek odradim. Nije mi teško uskladiti sve te obaveze sa školom, posebice iz razloga što mi profesori, ukoliko je potrebno, izlaze u susret – tvrdi Valent, 16-godišnji učenik prvoga razreda srednje elektrotehničke škole.
Na dugim je pripremama stekao drugu obitelj
U riznici odličja skrivena su četiri za četiri uzastopna naslova prvaka Hrvatske. Ističe sudjelovanje na Europskom prvenstvu koje se, međutim, nije odvilo kako je želio. Nastup u Beogradu okončao je porazom na samome početku.
– To je najveće natjecanje na kojemu sam sudjelovao, nastupilo je više od 600 natjecatelja. Bio sam jako razočaran. Ali trener me podizao, govoreći mi kako sam dovoljno napravio dolaskom – prisjeća se.
Onako, iz glave, kaže kako je sudjelovao na između stotinu i dvije stotine natjecanja. Pritom je posjetio Mađarsku, Sloveniju, Austriju, Njemačku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Slovačku, Češku, Italiju i Dansku. Očigledno velik popis za mladu osobu kojoj, u skladu s godinama i uz fokusiranost na hrvanje, nije ostalo mnogo uspomena iz navedenih mjesta.
S druge strane, zauvijek će mu ostati uspomene na brojna druženja s drugim članovima kluba koji su s vremenom postali prava obitelj, provodeći zajedničko vrijeme po turnirima. Valent je više puta po tjedan dana bio na, bilo klupskim ili reprezentativnim, pripremama u, primjerice, Mađarskoj i Zagrebu.
– Imamo savršene odnose, podupiremo se. Osim ako smo ista kategorija – uz smijeh kaže.
Valent je kao potpora služio i svojoj sestri te bratu koji se prestao baviti hrvanjem.
– S obzirom da sam najstariji, često im dajem ili sam im davao savjete. Posebno sestri kada odlazi na turnire. Bodrim je, poput trenera. Tada ne smije izgubiti. Zanimljivo, kada se ona bori imam veću tremu nego kada se ja borim jer ne mogu direktno utjecati na ishod – govori Valent.
Pred natjecanje je završio na infuziji
Ove sezone Delimar mlađi više uopće neće nastupati na službenim natjecanjima kojih je u njegovom sadašnjem uzrastu manje. Propustio je državno prvenstvo, a razlog je pomalo uznemirujuć.
– Na državno prvenstvo nisam mogao jer sam završio na infuziji. Naime, mršavio sam, izgubio devet kilograma i jedan se dan doma srušio. Imao sam 64 kilograma, a morao doći do 55. Važno je na sebe staviti što više odjeće kako bi se uznojio. Pritom što manje jedem. Mogao sam ostati u svojoj kategoriji, ali sam želio to postići. Nije me strah jer sam to radio više puta, iako je u pitanju od tri do pet kilograma – prepričava Valent.
Nije se zapitao je li vrijedno njegova zdravlja. Liječnici su ga savjetovali da to više ne radi jer postoji opasnost od otkazivanja organa, bubrega ili jetre.
– Radio sam to od srca, za sport koji volim. Razmišljao sam pozitivno – tvrdi.
Iako, kako i sam navodi, voli hrvanje više od ičega, o čemu govori i njegova visoka razina predanosti treningu, isključivi fokus nije na sportu. Zauzeo je stav kako bude, tako će biti. Razlozi su jasni.
– U Hrvatskoj se od hrvanja ne može živjeti. Jedina je mogućnost da odem izvan države, što bih prihvatio kada bi se ukazala ponuda – misli Valent, a s njime se slaže i otac.
– Radi se marginalnom sportu. Nažalost, sve se ulaže u nogomet ili rukomet. Svi eventualni rezultati koji će doći ovise o njemu, njegovoj volji i motivaciji – smatra Delimar.
Shodno navedenome ima velike i raznolike planove. Prvi je upisivanje Kineziološkog fakulteta kako bi mogao postati trener ili profesor. Opcija je i elektrotehničko inženjerstvo ili odlazak put IT sektora, dok ga daljnje vođenje kafića njegova oca ne zanima.
– Ima i gorice, četiri tisuće trsova. Mogao bi se i time baviti – uz smijeh dovikuje otac.
Naravno, tek je 16-godišnjak koji u ovome trenutku živi pripremajući se za sljedeću sezonu kada će ujedno biti kadet i junior. U obje će se kategorije natjecati na prvenstvima Hrvatske. Cilj mu je što drugo nego prvo mjesto, plasmani koji će ovisiti o daljnjem sudjelovanju na reprezentativnim natjecanjima.
– Želim obje titule – zaključuje Valent.