Uskrs je najvažniji kršćanski blagdan kad vjernici slave Kristovo uskrsnuće. Oni vjeruju da je Isus trpio, umro na križu i bio pokopan, no nakon trećeg dana uskrsnuo je. Prije proslave samog blagdana Uskrsa, vjernici u Velikom tjednu slave posljednja dva dana Isusovog zemaljskog života.
Tako se na Veliki četvrtak prisjećaju Isusove Posljednje večere kada Isus objavljuje svojim učenicima da će ih jedan od njih izdati. Veliki petak je prisjećanje na Isusovu muku, odnosno na njegov križni put i smrt na križu.
Uskrs kao blagdan sa sobom donosi radost za vjernike, kao i različite simbole koji ukazuju na buđenje i početak novog života. U većini zemalja diljem Europe crkvena zvona prestaju zvoniti na Veliki četvrtak. Ona miruju u znak sjećanja na Isusovu muku i smrt, a ponovno počinju zvoniti na Veliku subotu kao veseli glasnici Isusova uskrsnuća.
U povodu Uskrsa svoje promišljanje o samom način proslave najvažnijeg kršćanskog blagdana za portal ePodravina iznio je velečasni Marijan Kovačić, župnik Župe svetog Martina u Virju i dekan Virovskog dekanata:
Draga braćo i sestre,
nedjeljom Muke Gospodnje, Cvjetnicom, zakoračili smo u Veliki tjedan, u dane intenzivnije priprave za svetkovinu Kristovog uskrsnuća, čije je središte sadržano u vazmenom trodnevlju – Velikom četvrtku, Velikom petku i Velikoj suboti.
Veliki četvrtak je dan u kojem slavimo Misu večere Gospodnje. Toga je dana Krist na posljednjoj večeri ustanovio dva sakramenta – Euharistiju i Sveti red. Isus je dao sebe u kruhu i vinu, ostavio nam je svoje tijelo i svoju krv u baštinu kao spomen na njega, njegovo djelovanje, muku, smrt i ljubav kojom nas ljubi. Mi se imamo priliku svakodnevno sjedinjavati s našim Gospodinom koji silazi među nas na oltar po rukama svećenika koji je čovjekov put prema Kristu. Euharistija je istinsko sjedinjenje čovjeka i Boga koji dolazi među nas po riječima pretvorbe.
Nakon slavlja Velikoga četvrtka, Veliki petak često puta na neki način zauzima ono posljednje, najomraženije mjesto u našoj pripravi i razgovorima. Veliki petak je spomen gorke muke, krvi, suza, znoja, boli, jada, tuge… i na koncu – smrti – one jedine sigurne i neizbježne stvarnosti svakog čovjeka od koje i dandanas, uz svu predaju, dokaze i vjeru ipak pokušavamo pobjeći. Veliki petak usmjerava naše misli na križ. No, da nije bilo križa, da nije bilo patnje, ne bi bilo niti one tišine Velike subote koja nam je dana za promišljanje nad samima sobom, na promatranju svojega života i za gledanje Isusa u mirnom snu u grobovima po našim župnim crkvama koji nas je spasio i otkupio, koji je na nedjelju uskrsnuća ustao iz istoga groba, ostavio ga praznim i osigurao nam put u vječni život.
Nakon tolikih značajnih i milosnih događaja Velikoga tjedna zaista žalosti činjenica da kada na satu vjeronauka upitamo djecu koje su njihove asocijacije na Uskrs redom dobivamo iste odgovore – bojanje pisanica, čokoladni zečići, košare sa slatkišima. Žalosti činjenica medijskih članaka o najfinijim receptima za šunku u tijestu, kolačima koje morate isprobati ovih blagdana… Žalosti činjenica što se obitelji tih dana niti ne sreću jer svatko ima svoj zadatak očistiti određenu prostoriju u kući. Žalosti činjenica što na sam Uskrs obitelji ne odlaze zajednički na svetu misu jer moraju pripremiti svečani doručak, pa ručak, a nakon popodnevnog odmora ubrzo je vrijeme i za večeru. Nisu problem niti pisanice, niti zečevi, ni pilići, šunka, jaja i mladi luk, problem je što su upravo sve te svari preuzele sjaj i središte Uskrsa, a Gospodin ostaje sa strane i zaboravljen. Veliko je pitanje kada smo postali toliko zaokupljeni tim materijalizmom i komercijalizmom, a još je važnije pitanje kada ćemo napokon shvatiti i vratiti se vrhuncu i stvarnom središtu ove svetkovine koju svi sa velikim oduševljenjem čekamo? Kada će naš Isus, koji nam je podario ovaj život i sve ovo što nazivamo slavljem, ponovno doći na prvo mjesto na koje pripada? Kada ćemo zaista proslaviti Uskrs?
