Neobično? Ma nikako. Draženka Šegrc-Burek svima je već poznata kao žena koja svira trubu. Ona je iz tradicionalne glazbene obitelji, a počela je kao samouka. Njezin pradjed, djed, stric i tata bili su trubači, glazbenici, pa je logično da je slijedila njihov put.
– Puhači i tamburaški instrumenti su uvijek bili u kući, uvijek se pjevalo i sviralo, pa se u mom srcu to izgrađivalo, ta čežnja da budem muzičarka, no pokazalo se da imam i genetski talent. Ne bih rekla da sam samouka, učila sam od tate doma. Kradomice sam uzimala trubu od brata. Naravno, otac je želio da muško bude nasljeđe kao muzičar, čak su mi i branili i skrivali trubu pa sam stalno gledala kako je tata pokazivao ljestvicu bratu. Brat je to učio i učio, no nije mu baš išlo jer nije imao sluha i talenta – priča nam ona.
No jednom kada brata nije bilo, uzela je trubu i prvo odsvirala ljestvicu samo od slušanja kako je tata objašnjavao bratu.
– Dok sam svirala, tata je bio vani i čuo je da netko svira tu ljestvicu. Dojurio je unutra, otvorio vrata i vidio men. Ostao je sav zaprepašten. Nakon toga mi je dopustio da sviram i čak me i naučio moju prvu pjesmu – Tihe noći, moje zlato spava. Tako sam naučila nekoliko pjesama po sluhu – ispričala nam je svoje početke bogate karijere.
Njezina ljubav prema glazbi postoji oduvijek, od malih nogu. Kada je imala 12 godina bila je na svadbi s roditeljima i tamo se motala oko svirača pa su je pitali zanima li je glazba.
– Rekla sam im da malo sviram trubu i kad su me pozvali na binu da sviram s njima, bila sam presretna. Nisam imala tremu, to je bila moja prva stepenica i svi su me podržavali, osim brata, kojemu se to nije nimalo svidjelo i tada je odustao od trube. Moj nastup je nekako došao do ravnatelja glazbene škole koji je natjerao mog tatu da me upiše u školu jer sam neotkriveni talent. Naposljetku sam cijelu školsku godinu završila u jednom semestru – rekla je Draženka koja i dan danas svira trubu.
Njezina ljubav prema glazbi traje točno 40 godina, a vježba svaki dan jer je riječ o instrumentu koji, ističe, zahtijeva abažuru na usnama i svakodnevno vježbanje. Završila je srednju glazbenu školu u Koprivnici, ali se, kako kaže, ograničila na amaterizam. Išla je svojim putem- Nikada nije imala čežnju za estradom ili slavom, a posebno, kaže, želi uveseljavati svoje Podravce. No, bavila se i pjevanjem.
– U mladosti sam išla na razna natjecanja u pjevanju, ali uvijek sam bila četvrta. Prvo mjesto je uvijek osvajala Vana, drugo Vlatka Pokos, a treće Mili Halušek, a četvrta, ispod crte, bila sam ja. No ponosna sam na svoje četvrto mjesto jer ja sam trubačica, a ne pjevačica – zaključila je simpatična Draženka.
Ona svira za razne prigode i na brojnim pozornicama, uveseljava i velike i male, njezina truba prigodna je za vesele, ali i tužne događaje.
– Sviram vatrogasne proslave i, nažalost, sviram za pogrebe. Sviram i po raznim manifestacijama, proslavama, otvorenjima ili u počast godišnjicama poginulih branitelja. Pozivaju me i na svadbe i godišnjice braka kao malo iznenađenje. Stavim si sombrero i pončo pa ulazim u salu kao gost večeri, da malo razbijem monotoniju s par meksikanskih i podravskih melodija. Naravno, sviram u sastavu limene glazbe Koprivnički Bregi, u kojem je i moja kćer, ili pak samostalno – rekla je Draženka kojoj je drago što je i njezina kćer krenula istim putem.
Njezina je kćer počela napuhavati, kako kaže, s deset godina jer truba je oduvijek u kući. Zanimalo ju je, a Draženka joj je pokazala nekoliko tonova.
– Prva pjesmica bila joj je Bratec Martin. Odmah sam ju upisala u glazbenu školu te je završila nižu glazbenu i danas svira u puhačkom orkestru grada Koprivnice i u limenoj glazbi Koprivnički Bregi – kaže ponosna mama Draženka koja nema samu domaću karijeru, već je svirala i van Lijepe Naše.
Naime, nastupala je u Kanadi, u Torontu u Hamiltonu te je vrlo sretna što je dobila takvu priliku.
– Čak bih se i pohvalila. Bila sam pozvana kao sporedni gost večeri uz estradnog umjetnika Vladu Kalembera za Novu godinu 2015. Stala sam na binu i prvo pozdravila domaće ljude jer to je klub Hrvata koji se okupljaju. Predstavila sam se i rekla odakle dolazim te sam pitala ima li Podravaca. Diglo se pet stolova uz pljesak pa sam im odsvirala jednu melodiju – Podravino moja mila. Kada sam zasvirala tu pjesmu, oni su kleknuli na pod, primili se u krug, plakali. To su bile suze radosnice, pune nostalgije. Ti gosti su imali između 60 i 70 godina. Osjećala sam se kao jedna zvjezdica dok sam silazila s bine i ljudi su me čekali s papirićima da im se potpišem. Godilo mi je srcu što su ljudi prepoznali moju kvalitetu i moj žar dok sviram – prisjeća se ona.
Draženka je svirala i na brojnim svadbama, a ponosna je na činjenicu da je većina tih ljudi, kako kaže, još uvijek u braku. Naglašava da je svi prepoznaju kao trubačicu koja je svirala na njihovim svadbama prije 20 godina. A imala je i neke bizarne zahtjeve kojih se dobro sjeća.
– Na sprovodu mi je prišao netko od obitelji i rekao mi kako je pokojnik jako volio polku i zamolio me da, dok se spušta u grob, odsviram jednu polku. Morala sam biti odgovorna, to nije primjerena melodija za sprovode, što bi ljudi mislili da odjednom počnem svirati polku? Htjela sam da to dostojanstveno prođe – rekla je Draženka.
Naglasila je kako je uvijek gledala da ne stvori neku nelagodu ili ljubomoru žena od gostiju ili svirača.
– Međutim, upoznala sam se sa svakom ženom od svirača, to su moje prijateljice. Na svadbama, kada bi me muškarac pozvao da odsviram neku pjesmu, ja sam prvo sjela pored njegove žene, upoznala se s njom i nju pitala za pjesmu. To mi je stalno na umu jer se želim ograditi od ikakvih konflikta – kaže ova simpatična trubačica.
Bez obzira na to što je ona jedna od rijetkih žena koja svira trubu na ovom području, neugodnih reakcija ljudi oko nje nije bilo.
– Imala sam želju dokazati da i žena može svirati trubu, koja je jako teški instrument za svirati. No, nikada u životu nisam doživjela nešto neugodno, na što sam ponosna. Uvijek sam dobivala samo pohvale, ljudi su mi čestitali, pružali ruku za podršku – ispričala je Draženka. (Ivona Rož)
