Ovdje vidimo koliko ima goriva, ovo pokazuje visinu, tu se vidi koliko motor ima okretaja, ovo je radio veza preko koje se čujemo… – pokazuje mi skromnu i skučenu unutrašnjost motorne jedrilice jedan od članova Aerokluba Krila Koprivnice, Ninoslav Dulikravić.
U životu sam letio jednom, s možda godinu dana, tako da mi je ovo bio prvi let kojega sam svjestan. Uz to, nije ni blizu letenju u velikom, putničkom avionu, već u motornoj jedrilici koja ima motor jačine onoga u mom malom automobilu i u koju se uspiju nagurati dvije osobe.
Ipak, osjećaj leta iznad Koprivnice bio je fantastičan. Možda i zato što nisam sjedio udobno zavaljen u fotelji ogromne letjelice s još stotinjak ljudi u kojoj me stjuardesa nutka hranom, osjećaj je bio mnogo izravniji. Nema autopilota, osjetilo se svako naginjanje, promjena visine i brujanje motora.
Iskusnim pilotima kao što je Nino sve je to već normalno, no i dalje uživaju u letovima koje počinju s male travnate piste blizu Danice kraj Koprivnice. Nino je svoj prvi let imao već s nekoliko mjeseci života, naravno, ne samostalni – takav je došao sa 17 godina, i od tada ga želja za letenjem nije pustila.
– Oduvijek sam u avijaciji zahvaljujući tati, moja prva igračka koju sam imao bio je avion. Sa 17 godina počeo sam se polako školovati, i to u Sloveniji, gdje sam mogao steći dozvole i licence po europskim standardima, za razliku od Hrvatske. Krenuo sam od motornog aviona, odnosno Cessne, u isto vrijeme počeo letjeti jedrilicom i završio sam oboje – prisjetio se svojih početaka.
Motorna jedrilica u kojoj smo letjeli iznenađujuće je pristupačne cijene, s obzirom na to da se radi o nečemu što mnogi ne mogu ni zamisliti da bi posjedovali – oko 10 tisuća eura. Naravno, bila je rabljena i trebalo ju je urediti i dotjerati, no daleko je od nekog milijunskog luksuza. Isto tako, i potrošnja je relativno mala, 8-10 litara benzina na sat vremena letenja, a, primjerice, njome treba oko pola sata do Zagreba.
Kao što Nino kaže, postoji put kojim svaki pilot ide, a svaki pravi, kompletni pilot na početku je krenuo od avio modelarstva, a zatim je “trčao za štrikom”, odnosno letio jedrilicom. Upravo mu je jedrilica, ona bez motora, i dalje najdraža.
– Kada se dignete gore, u potpunu tišinu, čujete samo lagani šum… To prostranstvo pred vama, to opuštanje koje gore možeš doživjeti… Zaboraviš na sve probleme koji su ostali na zemlji. Nemoguće je opisati, to se mora doživjeti. Niti jedan psihijatar te tako ne može izliječiti – uvjeren je on.
Sjećanje na prvi samostalni let još uvijek mu je živo. Kako kaže, nije bilo straha ni treme, a osjećaj je bio neponovljiv.
– Uvijek se letjelo u rano jutro, kada nema jakoga sunca ni vjetra. Sjećam se da je bilo jutro i da sam zbog toga da mi ne smeta odsjaj sunca prvi puta morao poletjeti u suprotnu stranu od one na koju smo dotad išli, ali nije bilo treme. Imaš toliko samopouzdanja da je to jače od tebe, voliš i znaš to, u tome si od malih nogu. Ništa me nije moglo iznenaditi – kaže nam Nino.
Mnogi imaju strah od letenja, odnosno strah od toga da će se avion srušiti i smatraju takav način prijevoza iznimno opasnim. Nije ni nama bilo baš svejedno prije nego što smo se otisnuli s tla, no naš pilot nam je strpljivo pojasnio da je rizik zaista minimalan.
– Čak i ako se ugasi motor usred leta, teško da se može išta dogoditi. Ovaj avion ima toliko široka krila da se bez problema može prijeći još 24 kilometra dok se ne spusti, a na našem području uvijek se nađe neka površina za slijetanje. Osim toga, piloti moraju biti dovoljno stabilni i koncentrirani da ne paničare ako se nešto dogodi. Imamo utrenirani protokol po kojemu provjeravamo najočitije uzroke mogućeg kvara, a ako ništa ne upali, još uvijek imamo dovoljno vremena da nađemo mjesto za slijetanje – uvjerio nas je on.
Kao i mnogi, i Nino je kao dijete sanjao o tome da bude profesionalni pilot velikog aviona, a ni sada nije u potpunosti odustao od tog sna, iako sada realnije razmišlja o tome. S obzirom na svakodnevne životne obveze, trenutno ga veseli kada može provesti vikend u hangaru Kluba. Ne može uvijek letjeti, najveća je prepreka što je gotovo nemoguće sam izvući avion iz hangara, u što smo se i sami uvjerili. No, čak i ako ne može poletjeti taj dan, dovoljno je, kako kaže, da dođe na pistu i gleda kako trava raste. Sve bi to bilo i ljepše da nema poteškoća koje se stalno povlače oko Kluba.
– Imamo 30 članova, od toga desetak aktivnih. Situacija je teška, borimo se, troškovi su veliki i sve je na volonterskoj bazi. Pista nije baš u dobrom stanju, a događa se da i međaši svojim traktorima zaoru dio. Problem je i što ljudi nemaju predodžbu zrakoplovstva kao sporta, to je ovdje nepoznanica, i misle da se ovdje okuplja par privatnika koji malo lete. Ne ide nam se u susret, a zanimljivo je da smo mi jedini aerodrom u županiji. Umjesto da netko to prepozna i da mu je u interesu što ovdje može imati jedini aerodrom u županiji, što ima i financijski i turistički potencijal, više se gleda kako da nas se sputava i koči. Ne tražimo puno, samo želimo da se riješi pitanje zemljišta na kojemu je pista, kako bismo znali da će aerodrom opstati. Cilj nam je da održimo ovo malo zrakoplovstva što je ostalo – razočaran je naš pilot.
Slijedom toga, Klub je prijavio i dobio domaćinstvo državnog jedriličarskog prvenstva iduće godine pa se nadaju i da bi to moglo skrenuti pozornost na njih i njihove aktivnosti.
Kao zanimljivost istaknuo nam je i pravo malo blago koje skriva hangar našeg Kluba – najstariju motornu jedrilicu u Hrvatskoj, poljske proizvodnje iz 1959. godine, u vrlo dobrom stanju i jednu od samo nekoliko preostalih u svijetu!
– Ljudi često imaju predrasude prema letenju, boje se, misle da će se srušiti. A onda kada prvi puta sjednu u avion i polete, jedva čekaju da što prije idu opet i da sjednu za komande – otkrio nam je Nino, a i sami možemo posvjedočiti da je potpuno u pravu.
