Današnja emisija u studiju portala ePodravina mogla je trajati satima, čak i danima. Naime, naši gosti bili su Hrvoje, Fran i Jan Tisaj. S nadaleko poznatim koprivničkim sportašima – biciklistima, triatloncima, kartingašima, plivačima, trkačima i tko zna što još – razgovarali smo o raznim temama.
Uvijek aktualna jest situacija s pandemijom koronavirusa koja je brojne primorala na provođenje vremena unutar vlastita četiri zida.
– Čak mi se i nije mnogo toga promijenilo jer sam mogao voziti. No, bilo je puno manje utrka – rekao je Jan, dok je Franu, kao triatloncu, ozbiljan problem bio što nije mogao u bazen, pa je aktivnost u vodi koliko-toliko zamijenio vježbama sličnim zaveslaju.
– Sportašima je deprimirajuće trenirati, a ne odlaziti na treninge. Planirali smo 25 utrka, a skupili smo ih jedva pet, s velikim preprekama dolaska do njih. No, svaka godina rada baza je za sljedeću. Stoga, efekt prošlogodišnjeg rada vidi se ove godine – kazao je otac Hrvoje.
Na trenutnome planu, valja istaknuti kako se Jan okitio titulom kadetskog prvaka države u kategoriji kronometar, čemu je dodao treće mjesto na državnom prvenstvu u kriterijskoj utrci.
Njegov stariji brat, Fran, student je prve godine Kineziološkog fakulteta. Ostala su mu dva ispita koja će, ne sumnjamo, uspješno riješiti kroz par tjedana.
Od četvrte godine žive sport
Obojica se, dakle, bave sportovima koji zahtijevaju iznimnu fizičku spremnost. To je ono što vidimo prateći ih. No, ne znamo kakva se borba odvija u njihovim glavama, pomisle li ikada: “Što će mi sve ovo, mogu doma gledati serije na Netflixu.”
– Mene vuče što želim uspjeti u sportu. Samostalno trenirajući razvijam psihičke sposobnosti – tvrdi Jan.
– Moj je sport monoton (triatlon, op. a.). U Janovom, u biciklizmu, veću ulogu odigra grupa. Možda trenira sam, no na utrci je s ekipom. Ja se borim s glavom. Jedan dan imaš plivanje i bicikl, drugi dan plivanje i trčanje. No, pomoglo mi je otkako sam otišao u Zagreb. Lakše mi je trenirati s ekipom – svjedoči Fran.
Tata se ubacio s prvom od dvije zanimljive priče.
– Spletom naših životnih okolnosti, Fran i Jan u jednom su periodu, na šest mjeseci, ostali sami jer sam bio na rehabilitaciji sa suprugom. Fascinantno, trenirajući samostalno, Jan je te godine osvojio šest naslova državnog prvaka. Trener je slao programe treninga, a on ih je odrađivao – govorio je Hrvoje, dodavši kako Jan želi biti profesionalni biciklist, a Fran uspješni kineziolog, vjerojatno trener.
Samo sam viknuo: “Stisni za mamu”. Dao je gas i proletio pored klinca
U tome smo trenutku došli do osjetljive teme o kojoj, doduše, Hrvoju nije teško razgovarati. Naime, njegova supruga Tanja prije četiri godine doživjela je tešku nesreću nakon koje je završila u komi. Na njegova je leđa tada pao odgoj dvojice sinova, ali i vođenje cijeloga domaćinstva.
– Kroz noć smo nas trojica ostali sami. Ali, život ide dalje. Tanja je s nama, iako zdravstveno nije dobro. Ona bi htjela da smo dobri, uspješni i disciplinirani. Ona nam je motiv više – istaknuo je Hrvoje, s čime su se dečki složili, napomenuvši kako je i Tanja bila uspješna sportašica.
Uslijedila je, potom, druga priča.
– Bili smo na triatlonu u Splitu. Jan se bori za prvo mjesto. Iscrpljen je, teška utrka. Ide finiš trčanje, zadnjih 300-400 metara. Vidim, tu mu je, na par metara, ali ne ide. Samo sam viknuo: “Stisni za mamu!”. On, kada je dao gas, proletio je pored klinca. Poslije me pitao: “Što je to bilo?” Rekoh, imamo jedan nitro, nitro tu kod srca – prisjeća se Hrvoje.
Što je Janu donio prelazak u slovenski klub Perutnina Ptuj, kakvi su Franovi planovi i želje nakon fakulteta, što, prema mišljenju Hrvoja, Slovenija glede biciklizma ima, a Hrvatska nema, kakva je prometna situacija za bicikliste u Koprivnici i o još mnogo tema razgovarali smo u nastavku razgovora.
Poslušajte!