Idealni su za izbjegavanje gužvi, lagani, praktični, ekološki prihvatljivi, prilično povoljni, a postali su čak i određeni stilski trend.
Za sve ostale u pješačkim zonama oni su noćna mora. Postižu brzine i do 40 kilometara na sat, a kreću praktički nečujno. Kako regulirati električne romobile tema je o kojoj raspravlja cijeli svijet.
U Londonu se čak i prosvjedovalo, a Hrvatska, po dobrom starom običaju, za svima debelo zaostaje. U Danskoj se vozače romobila alkotestira, Španjolska i Njemačka im ograničivaju brzinu, u Francuskoj ih se kažnjava, a gotovo svi ih s nogostupa prebacuju na kolnik.
U Hrvatskoj ih se i dalje zakonski tretira kao pješake, dok u kombinaciji s biciklistima mogu stvoriti prometni kaos. Dovoljno je nekoliko minuta u rekli bismo bilo kojem gradu, da na nogostupu primijetite više kotača nego nogu. Pohvalno zbog ekologije i smanjenja gužvi, ali ne i zbog pješaka koji sve češće stradavaju. Jedan od tih pješaka je i Stjepan. Slijepa osoba koja nas je pozvala u svoj kvart, na zagrebačku Trešnjevku jer mu je, blago rečeno, puko film.
– Zbog biciklista koji ne znaju osnovnu kulturu imam tri štapa od kojih dva više ne mogu koristiti. Prvi štap su mi polomili jedan tjedan, a već idući tjedan drugi štap – kaže Stjepan Jambrešić iz Zagreba.
– Išao sam kako već slijepi idu, a on je vozio prema meni i lijepo me udario u ruku i rame pa je štap ispao. Nekad govorim prostote: ‘Pa Bože moj?’ ili ih pitam onako, jesi li pijan ili što. Jok oni na pedale i odu – kaže Stjepan.
Na snimanje je Stjepana dopratila susjeda i prijateljica Sađa. Njoj je također dosta onih na kotačima koji su im zauzeli pješačku stazu. – Moram imati oči otraga. Kad idem iz Žumberačke ulice se navirim da vidim da se netko u mene ne bi zabio – govori Stjepanova susjeda Sađa Marković.
Po zakonu biciklisti su dužni voziti se biciklističkim stazama ili, ako ih nema, cestom. Stjepan to zna pa je zvao policiju, ali nisu mu mogli pomoći. On s obzirom na to da ne vidi, nije baš mogao opisati tko ga je srušio i tko mu je polomio štapove. – Iz policije kažu ne mogu pomoći, kamere na zgradi nema, svjedoka nema pa ne mogu apsolutno ništa – kaže Stjepan.
Zato se kvart organizirao i krenuo potpisivati peticiju. – Peticijom tražimo skretanje pažnje na bicikliste te da oni pripaze na pješake. Mi smo skoro svi biciklisti, čak i Stjepan je vozio bicikl dok je vidio bicikl, ali nije niti bilo toliko biciklista prije – govori Sađa.
Romobili su tihi i nema ih toliko, ali su još veći problem
Sve veći problem predstavljaju i električni romobili. S njima je također Stjepan već imao bliske susrete. – Električni romobili me nekada dotaknu, a nekad ne – kaže Stjepan
– Romobili su tihi i nema ih toliko, ali su još veći problem. Uz to što su tihi, ne zvone. Biciklisti bar pozvone ili ga čuješ, lupa pa se okreneš i staneš ko pijun da on prođe. Tako je kod nas – govori Sađa
U gradu električnih romobila ima sve više. Ne toliko na cesti, koliko baš u pješačkoj zoni. – Imam iskustva s električnim romobilima, vlasnik sam jednoga i jako je prometno u gradu s tim romobilima. Ljudi se voze, ali recimo kao muhe bez glave. Ne gledaju gdje idu kao biciklisti. Pazim dok nosim tacnu do terase pa na mene srećom nisu naletili – kaže konobar Karlo Sinković.
Jure 30 na sat
Pješaci sve više paze, jer brzina koji ove tihe male jurilice postižu je oko 30 kilometara na sat. – U pješačkoj zoni navodno imamo i prometno redarstvo, ali nema nikog nigdje, tako da bilo bi u redu da dođe netko i pripazi na situaciju – kaže Karlo.
– Električni romobili, kao i druga sredstva poput Sagwaya i slično, su regulirani na način da ih smatramo sredstvima kojima se koriste pješaci, a namijenjeni su za kretanje nogostupima i pješačkim zonama, odnosno prometnim površinama kojima se kreću pješaci – govori Krešimir Mišić iz službe za sigurnost cestovnog prometa PU Zagrebačke.
Iako se kreću brže od bicikala, oni su zapravo pješaci
Znači, iako se kreću brže od bicikala, oni su zapravo pješaci. Sve češće vidite scene romobila na cesti, a bicikla na nogostupu, dok su zapravo obojica u prekršaju.
– Postoji definicija na koji način su određene tehničke karakteristike bicikla, dok se do sad niti u jednom zakonu nisu propisale nikakve odredbe koje bi regulirale bilo kakve tehničke karakteristike koje bi podvele romobil pod motorna vozila ili pod vozila – govori Krešimir.
Građani se sve češće žale, ali pomoći nema. Upravo je Ustavni sud početkom godine odlučio da romobili spadaju pod pješake, što znači da mogu juriti koliko god žele i ne moraju nositi nikakvu zaštitnu opremu.
– Sad da pokraj nas na Zrinjevcu projuri romobilist 30 kilometara na sat, ne možemo ga kazniti, jer ne postoji zakonska regulativa koja propisuje brzinu kojom se pješak može koristiti takvim sredstvom poput električnog romobila, međutim vozač romobila mora voditi računa o sigurnosti drugih sudionika u prometu – govori Krešimir.
Nezgoda je sve više
U nekim europskim zemljama romobilisti nisu vodili brigu ni o tuđoj ni o svojoj sigurnosti. U Londonu je podletjevši pod kamion, prije mjesec dana poginula 35-godišnja youtuberica. Mjesec dana ranije na isti je način poginuo i muškarac u Parizu. Nezgoda je sve više pa je i sve više zemalja odlučilo električne romobile prebaciti na cestu.
– U Hrvatskoj još nemamo zabilježen niti jedan takav slučaj, u kojem je neko tijelo lokalne samouprave išlo u reguliranje takvih stvari, ali to ne znači da se u budućnosti tako nešto neće dogoditi – govori Krešimir.
– Kupio sam električni romobil da se prijatelj i ja možemo voziti, kako bi bili mobilniji i mogli bi reći više iz zafrkancije. To je onaj kasni pubertet – kaže Renato Masić iz Zagreba.
– Naši romobili su bolji od tatinih, jer ako se voziš na električnim romobilima i padneš, velika je mogućnost da imaš veću ozlijedu nego na običnom romobilu – govori Darian Graonić iz Zagreba.
– Kod opasnosti ovisi kako se gleda, odnosno kako se vozi i ako se pazi onda nije opasan, ali ako se ne pazi onda je jako opasan – kaže Masić.
– Prvi dan kad smo uzeli romobile išli smo đir po cijelom gradu, bili smo uzbuđeni kao klinci od 15 godina. Jurimo dolje po trgu i idemo na cvjetni da ćemo nazad prema Jarunu i odjednom golub. U zadnjoj sekundi sam se sagnuo inače bi mi se zabio direktno u čelo – govori Saša Graonić iz Zagreba.
– Bilo je situacija sa stupom, ali nisu to sve situacije u kojima smo mi krivi. Najgore je kada ljudi imaju slušalice u ušima pa uopće ne čuju i ne vide nas. Imamo zvona na ovim romobilima pa zvonimo unaprijed, ali oni ne čuju nego samo izlaze van, uopće ne gledaju – kaže Masić.
– Kada tata ide u zavoj ne uspori, nego ide naglo pa ga ja upozoravam da mora biti oprezan – govori Darian – Ja ga isto upozoravam i vičem: tata vozi polako – kaže Darianov brat Matej Graonić.
– Električni romobil je u biti skroz praktična stvar, na primjer kad je lijepo vrijeme za otići na posao s Jaruna u u grad nešto obaviti, vratiti se na posao pa doći doma i ponovno otići na posao je prva liga. Napravim 20 do 25 kilometara dnevno, a auto uopće ne palim po sedam dana – govori Saša.
Imaju dovoljno godina i znaju da trebaju paziti. Svjesni su da mogu biti opasni i za sebe i za druge. – Ne vozimo se 25 kilometara na sat uz pješake, nego malo usporimo. Problem je to što se ne čuje, ali zato je zvono gore i zvoniš da upozoriš pješake – kaže Masić.
Ni oni, ali ni policajac s kojim smo razgovarali ne misle da bi reguliranje električnih romobila, na način da ih se smjesti na cestu, bilo pametno rješenje. Lako je moguć još veći prometni kolaps i još više nezgoda.
– Nije baš ugodno voziti se po cesti i da auti prolaze iza tebe, nikad ne znaš kuda idu ili što namjeravaju. Hoće li stati ili će te trknuti, hoće li napraviti nekakav manevar ili neće – kaže Masić. – Bicikl se vidi i čovjek na biciklu je visoko, dok je ovo kao da pješke trčiš po cesti. Tako bi to izgledalo – govori Saša.
Za sada u Hrvatskoj romobilisti ostaju u kategoriji pješaka. Jedino što svi mogu je pozivati na oprez.