U Štaglincu je u subotu održan peti međunarodni susret umjetnika „Moja zemlja”, pod radnim naslovom „Nepoznati energetski organizam zemlje”. Predstavilo se dvadesetak umjetnika iz Hrvatske i inozemstva – Engleske, Irske, Izraela, Iraka, Japana, Mađarske i Švedske.
Ugostila ih je Vlasta Delimar, koprivnička umjetnica koja napušteno imanje svog oca svake godine u lipnju pretvara u mjesto na kojem se može „doživjeti” umjetnost. No, performansi i instalacije koji se mogu vidjeti u Štaglincu nisu za svačije oči i uši, ponekad ih je teško razumjeti i protumačiti. Zato je sve cijela priča zanimljiva i intrigantna te iz godine u godinu okuplja sve više umjetnika, ali i posjetitelja.
– Uspjeli smo doživjeti pet godina postojanja umjetničke organizacije „Moja zemlja” Štaglinec, zahvaljujući Gradu Koprivnici koji nas podržava od samih početaka, te Galeriji S i gospodinu Marijanu Špoljaru. To želim naglasiti, jer je to za mene jako važno. Koncept umjetničke organizacije je zemlja. Međutim, ne zemlja kao fizički pojam, već kao način razmišljanja kroz neki filozofski, čak i religijski pristup, međuljudski odnos i odnos prema zemlji, prema prirodi – objasnila je Vlasta Delimar ideju „Moje zemlje”.
– Pozivamo umjetnike koji na taj način razmišljaju, umjetnike koji su se uspjeli prepoznati i naći u tom konceptu. Umjetnici koji ovdje dolaze ne drže se striktno koncepta u smislu zadatka, nego kad dođu ovdje osluškuju što se ovdje događa, pto rade drugi. Ovdje dolaze umjetnici iz različitih krajeva svijeta, iz drugih kultura i drugih zemalja, s drugačijim tradicijama.
Koliko je važan prostor na kojem se sve događa?
– Nakon što mi je otac umro, shvatila sam da je zemlja kao nekakav privredni, materijalni pojam vrlo bezvrijedna, pa sam odlučila ovdje nešto napraviti. Izložila sam svoju ideju Marijanu Špoljaru kao čisti konceptualni projekt, da to bude samo kao umjetnički objekt. No, on je rekao da bismo tu mogli nešto napraviti s drugim umjetnicima, i tako je sve započelo. Prvi put, 2005. godine, bilo nas je samo troje umjetnika, sad nas je već puno više.
Ove godine izveli ste performans „Erszebet Bathory II” s glumcem Svenom Medvešekom, prema tekstu mađarskog autora Bele Hamvasa. Što ste tim performansom željeli poručiti?
– Napravili smo komparaciju Erszebet Bathory kao nekakve legende iz 13. stoljeća koja je bila oličenje zla, i Bele Hamvasa kao osobe koja kroz svoje životno iskustvo i dugogodišnje pisanje govori i sugerira kako bismo mogli živjeti ili kako bismo mogli malo više oko sebe gledati sve ono što smo na neki način zaboravili i što više ne vidimo. Poput najjednostavnijeg gledanja trave i drveća, ili pet minuta mirnog sjedenja. Da mirno sjedimo i ne razmišljamo ni o čemu, da ne razmišljamo kuda moramo juriti, žuriti, dakle jedan čisto meditativni način življenja. Svena sam kao glumca izabrala zato što je on isto ljubitelj Hanvasa, a zanimljivo je da prije uopće nisam znala da je on isto u tome. Stvari su se poklopile, „hanvasevski” se dogodilo da sam izabrala čovjeka koji je zaista u tome. I on isto ima svoju drvenu kolibu u okolici Zagreba, drveće, dvorište, nešto slično kao ovo moje u Štaglincu. Stvari su se nekako posložile, same od sebe su se izbalansirale, nekako „hanvasevski” – zaključila je Vlasta Delimar.