Čovjek bi pomislio da mu na ljetnoj žezi, kad mozak se pretvara u žvaku, ništa razumno ne bi trebalo pasti napamet; kamoli ideja baviti se političkom sudbinom jednog “priprostog” nizinskog naroda s određujućim društvenim deficitom (čitaj: defektom).
Zapodjenete li u društvu prof. dr. Željka Krušelja priču o poslu, nemojte se iznenaditi. Često će sam sebe počastiti epitetom profesionalnog mazohista. Ne čudi stoga da je tijekom takvog upeklog zvizdana – umjesto bućkanja u Jadranu – odlučio potražiti malo hlada i uhvatiti se u koštac s idejom. Shvatio je da su dozrijeli i vrijeme i on te da vrijedi napokon zapisati ono o čemu sanja već desetljećima. Usput, možda i otkriti odgovor na vječno pitanje: “Zašto Dudek nije otišao za Njemačku?” Dobro, nije baš tako jednostavno kao što izgleda. Krenimo redom.
Željko Krušelj: Podravski logos i patos
“Podravska sudba“, s podnaslovom Geneza političkog gubitništva žanrovski je neopterećena knjižica od kojih 160 stranica. S čitavim ansamblom glavnih likova. Njih preciznije 200-tinjak, sve podravskih političara, različitih biografija, ali istih – kaže autor – luzerskih sudbina. Koprivnički novinar, komentator te kroničar političkih biografija i situacija, sveučilišni profesor Željko Krušelj sebi je svojstvenim jezikom na papir uspješno prenio taj podravski politički logos. Nimalo ne zanemarujući ono emotivno i slikovito, koristeći metaforu kao jezik razumijevanja i sporazumijevanja; pa i sažaljenja nad uglavnom farsičnim karijernim tragedijama onih o kojima piše.
Želite li saznati tko je od podravskih političara najviše zakazazao i razočarao, tko je i zašto žario i palio našom Podravinom nakon 2. svjetskog rata, kakve veze imaju marsejski atentatori na kralja Aleksandra s Koprivnicom i na kraju postoji li nova generacija podravskih političara čiji determinizam ne vodi u fatalizam i političku smrt – sve to piše u knjizi koju će autor predstaviti danas predvečer u Galeriji Mijo Kovačić (18.00). Bit će vrlo zanimljivo, najavljuje autor autoironično. Trebao bi se, kaže, pojaviti čak i nećak jednog od atentatora! Imate li plavu krv, ipak izbjegnite događaj (:šala:).
Malo poduži uvod zapravo uopće ne pomaže ovoj vrlo zanimljivoj knjizi koju smo čitali u dahu. Dr. Krušelj će reći kako je glavni krivac za nju zapravo naš povjesničar i također ugledni profesor dr. Hrvoje Petrić. “Željko, daj napiši knjigu o tome zašto naših političara nema tamo gdje se kreira politika”, nebrojeno je puta Hrvoje bockao Željka. Još od sredine 90-ih prošlog stoljeća kad mu je izašla prva zbirka slične tematike “Zemlja patuljaka.”
“Neki će se možda naduriti…”
– Gotovo cijelu karijeru mučilo me pitanje što se to događa s podravskom politikom i političarima. Zašto smo takvi “tukci” i nemamo nikakve uspjehe? Zašto smo uvijek podređeni, zašto nikad nismo predvodnici – govori nam Krušelj u svojoj kućnoj biblioteci.
Podsjeća da je “Zemlja patuljaka” nastala u vrijeme kad je polako slabio utjecaj “Ćaće” podravske politike Josipa Manolića. On je jedini od naših političara dostojan Olimpa.
– Manolić je, mnogi ne znaju bio drugi čovjek prilikom stvaranja države, a zapravo prvi Tuđmanov operativac. S njegovim smo odlaskom doslovno postali nitko i ništa. Tek je Damir Polančec 15-ak godina kasnije prvi naš političar koji je dospio do Vlade – priča sugovornik koji Manolića vidi kao hrvatskog političara kojem ni na kraj pameti nije bilo iskoristiti utjecaj kako bi na bilo koji način pomogao ovom kraju.
Ne iz nekih principa nego čisto iz nezainteresiranosti za lokalnu problematiku.
Dr. Željko Krušelj tvrdi kako u knjizi prema nikome nije bio zločest. Navodi kako će se neki aktualni političari možda i naduriti, ali se nikako ne bi smjeli naljutiti. Svjestan da ga možda “bije” glas zločestog komentatora jasno mu je odakle taj “strah”.
Autor Željko Krušelj o trojstvu političkih lumena
– Pišem u knjizi i o famoznim promjenama nakon 2000. Tad nam dolaze tri nova “lumena”, Josip Friščić, Damir Polančec i Zvonimir Mršić. Izgledalo je da nam je konačno krenulo. Umjesto da Podravina konačno dobije glas u Zagrebu, oni su se počeli međusobno “krkati”. Mršić se zadovoljio mjestom gradonačelnika pa ostvario svoj san da vodi Podravku, Friščić je obećavao, a potom se priklonio HDZ-u za, de facto, bezveznu dužnost predsjednika Sabora. Polančec naivno postaje Sanaderova produžena ruka te potpisuje zloglasni ugovor o prodaji INA-e Mađarima. Na kraju odlazi u zatvor zbog nekakve studije – dodaje Krušelj.
Ja ću dodati, sasvim je očito, brzo i učinkovito samo zato jer je, eto Podravec.
Autor piše i o aktualnom gradonačelniku Mišelu Jakšiću, Darku Korenu te Željku Lackoviću, no nećemo mnogo otkrivati. Poseban dio posvećen je i osnivanju HDZ-a u Koprivnici u predratno vrijeme; i to kao detalj šire priče o tome kako su politike i u Koprivnici zapravo vodili “dođoši”. Baš poput detalja iz skeča zadarskog političara i performera Ričarda (Enio Meštrović) kad stoji usred nepreglednih plodnih polja Slavonije i kaže: “Eh, da je nama ovo u Dalmaciji, mi bi i kruva bili gladni!”
– Mi smo i dalje ostali potpuno na marginama domaće politike. To je i do nas, ali i drugih. Nismo mi nikakva roba s greškom, nego se naš mentalitet ne uklapa u model hrvatske politike. On se zasniva na klijentelizmu, regionalnim vezama, egzibicionizmu te u krajnjoj liniji bezobrazluku. Postoje dva modela politike u nas, još je sociolog Dinko Tomašić pisao o tome. To su “dinarski” i “zadružni tip” politike. Prvi je južnog, kamenjarsko-tursko-hajdučkog tipa, rodijačkih veza, galame i borbe. Drugi, kojemu smo bliži vezan je za austrougarski model. Nama se očito neugodno laktariti i baštinimo neke druge vrijednosti – smatra Krušelj koji kaže da velik utjecaj u našem nesnalaženju ima i to što…
Došljaci žare i pale i u Koprivnici
– … je nama uvijek bilo dobro u socijalnom smislu. Mogli smo živjeti od svog rada, polja i stoke i nismo bili gladni kao takozvani bandići. Nismo imali čak ni nekakve povijesne drame. U Kraljevini su nam politiku krojile kraljevske elite i skorojevići, u NDH ustaški došljaci, za vrijeme komunizma osobe poput stanovite Jelice Radojčević iz Srbije. Pa nam stiže Hrvatska i stvaranje HDZ-a. Tko ga osniva? Tri došljaka, Mikulić, Mesić i Jukić. Nama cijelo vrijeme netko drugi kroji politiku. I onda nam dođu tri gore spomenuta, naša podravska “jebeka” (zvučalo je simpatično iz autorovih usta op.a.) te naprave još veći dar-mar od takozvanih došljaka – iskren je Krušelj.
Međimurci, su recimo geografski blizu, a čine se uspješnijima. Autor podsjeća da se radi o valjda najmanjem regionalnom koherentnom prostoru u zemlji te da su tamošnji ljudi ujedinjeni i aktivni jer su se kroz povijest morali boriti za svoj identitet.
– Mi se čak ni za to nismo morali boriti. Nit smo bili gladni niti smo morali ikome dokazivati da smo Hrvati. Pa i Varaždinci su opet drukčiji. Eto, svadili su se i ranije, a dok nas je trebalo zeznuti za autocestu postali su si dobri, spojili se sa Zagrebom te se poslije nastavili svaditi kao da se ništa nije dogodilo – poentira Željko Krušelj.
Politički Gruntovec
Mjesto u novoj knjizi naravno zauzima i Krušeljov prijatelj iz kvarta Zvonimir Mršić. Pitanje o njemu isprovocirao sam ja, a Krušelj samo dodao kako “Mrle” nikad nažalost nije bio iskren do kraja, pa ni prema sebi, je li mu bitnija politika ili gospodarstvo. “Na njega se jednostavno ni nemreš srditi do kraja zbog toga”, dodaje Krušelj koji misli da je vrijeme Mršićevog aktivizma i dokazivanja prošlo i da mu ne bi bilo nimalo lako ući u ring s mladim stranačkim političkim lavovima poput Mišela Jakšića.
– Ova knjiga može poslužiti i kao svojevrsno zrcalo njezinim glavnim likovima. Neka pročitaju i ako se čak i ne slažu, nek’ razmisle zašto netko tako misli o njima – domeće.
Bitno je ipak naglasiti – da ne biste pali u zamku – značajan broj likova znao je itekako cinoberovski osigurati vlastitu egzistenciju. Na propast je bilo određeno njihovo političko poslanje. Zbog toga je najmanje koristi imao upravo naš “Gruntovec“.
Naslovna ilustracija knjige, koja zapravo najbolje opisuje atmosferu Krušeljeva djela je poznati Dudekov izlazak sa stanice, u posljednjoj epizodi Gruntovčana. Akademski slikar Darko Bakliža odlično je odradio “zadatak” i ne sumnjamo da će “Podravska sudba” krasiti kućne biblioteke mnogih spomenutih aktera ove podravske političke tragikomedije.
