Ksenija Kolarević, vlasnica je obrta Koleks, a županijska Obrtnička komora proglasila ju je obrtnicom 2020. godine. Njen obrt bavi se proizvodnjom drvene ambalaže, imaju sušaru i fitosanitarnu komoru. Uz to imaju i svoje kamione za transport sirovine i gotovih proizvoda te obavljaju i uslugu prijevoza po potrebi.
Bio je to povod za razgovor s ovom obrtnicom koja nam iskreno na početku priznaje da nikad nije mislila da će se baviti ovim poslom.
Po zanimanju je kemijski tehničar. Nakon završetka školovanja u struci nije mogla dobiti posao. Njen danas pokojni suprug, tada je radio u Bilokalniku i povremeno doma pravio drvene ograde, kako bi upotpunili nedostatak plaće.
– Kupovali smo strojeve kako bi si olakšali i ubrzali posao i tako se stvorilo posla da je on napustio Bilokalnik i 1989. godine i pokrenuo obrt za proizvodnju predmeta od drva. Popravljali smo namještaj, izrađivali novi, pravili dječje krevetiće, opremali ugostiteljske objekte i 1992. godine počeli proizvoditi ambalažu. Najprije sam se bojala strojeva, njihovog zvuka i vibriranja, ali kako nismo imali mogućnosti zapošljavati dodatne radnike, jednostavno sam se morala prilagoditi. Najprije u samom postupku rezanja, a kasnije sam sklapala palete s radnicima – priča Ksenija.
Kako je obrt rastao, tako se sve više moralo voditi i administrativnih poslova koje je, kako je njen pokojni suprug znao reći, najlakše bilo obaviti navečer “u miru”.
Proširenje posla i štaglja
– Oni su odmarali, a ja sam knjižila, radila planove i ujutro ponovno stajala za stroj ili išla u nabavu materijala. Uz to, poslovi domaćice i majke nisu me zaobilazili. Suprug je bio stolar, znao je mjere i sve oko strojeva trupaca i finalne obrade, a dogovore posla, financije i ostalo sam radila ja. Posao se širio i mali štagalj u kojem smo radili bio je premalen pa smo ga proširili. Kupili smo i kamion kojim smo prevozili palete, a 1995. godine iznajmili smo pogon u Đurđevcu od stare Veletrgovine pića i prešli sa strojevima tamo jer smo u centru započeli s gradnjom objekta – prisjetila se Ksenija.
Tada su već imali zaposleno šest ljudi, radili su palete za Petrokemiju. Uskoro su kupili i viličar. Posao se sve više širio i 2004. godine trebali su još veći prostor.
– Tako smo se dogovorili sa tadašnjim načelnikom Kolarom te nam je ustupio zemljište u industrijskoj zoni Molve i 2007. je pogon bio gotov. Nadogradili smo još fitosanitarnu komoru i kotlovnicu i preselili se u novi prostor. Istovremeno s gradnjom uspjela sam kroz konkurentnu proizvodnju dobiti i dvije subvencije i to na ime konkurentne proizvodnje jer smo izgradili fito komoru, a tretirana paleta je kao takva bila konkurentnija na tržištu i pri Ministarstvu poljoprivrede šumarstva, vodnog gospodarstva i ruralnog razvoja na ime bioobnovljivih izvora energije jer smo piljevinu, koja nastaje u procesu proizvodnje, koristili kao pokretačko gorivo za kotlovnicu i tako smanjivali onečišćenje, a proizvodili toplinsku energiju. Godinu kasnije, 2008. preselili smo u novi pogon. Parelelno s gradnjom ulagali smo u modernizaciju i strojeve – veli Ksenija.
Sin se uključio u posao
Kad je najstariji sin završio stolarsku srednju školu uključili su ga u posao. Od 2008. godine počeli su voditi dvojno knjigovodstvo, ali uz podršku knjigovodstvenog ureda jer Ksenija više nije mogla sve stići sama.
Sin se uključio u sve, a posebno u prijevoz sirovine dizalicom. Godine 2012. suprug se razbolio te su iduće godine osnovali ortački odnos u vlasništvu pa kad je suprug temeljem rješenja o umirovljenju izišao iz obrta, Ksenija ga je nastavila samostalno. Spretnost u komunikaciji i brzo učenje puno su joj, kaže pomogli.
Sedam godina trajala je borba sa suprugovom bolešću, uz naravno posao koji sada za nju nije trajao samo osam sati, nego ono što ne bi stizala u danu, radila je noću ili između odlazaka sa suprugom na kemoterapije, onkolozima, u automobilu, preko telefona…
– Zaposlili smo još radnika. Kupili pilanu, kamion. I onda je suprug preminuo. Neizmjerna tuga, tisuće neizrečenih riječi, nebrojeno savjeta kojih se još svi sjećamo i na kraju praznina…- prisjetila se još uvijek s velikom tugom.
– Započeo je suprug, a ja sam to tako prihvatila i nisam razmišljala o promjeni statusa jer u obrtništvu nismo imali zapravo nikakvih ograničenja, mogli smo izvoziti, uvoziti, zapošljavati radnike i sve što zapravo rade i veliki gospodarski subjekti. Uvijek smo se trudili podmirivati svoje obaveze, nekad istina sa zakašnjenjem, ali nije nam smetalo garantirati svom svojom imovinom jer smo uvijek pažljivo birali s kim radimo i vodili računa da se ne preinvestiramo – veli te dodaje da je biti žena u ovom poslu teško, mukotrpno, ali i izazovno.
Ženska moć uvjeravanja
– Nema toga što ja kao žena ne mogu napraviti jednako kvalitetno kao i muškarac, to znaju svi koji me poznaju. Često nailazim na nerazumijevanje i otpor, ali mojim utemeljenim argumentima ne mogu proturječiti ni najokorjeliji ženomrsci – odlučno objašnjava Ksenija. Njen svaki radni dan je napet.
Ujutro kad stigne na posao postoji svojevrsna rutina: telefon, raspored djelatnika, izdavanje naloga vozačima, onda se kaže obavezno nešto pokvari, a onda je gužva.
Angažirana je cijeli dan. Obrt nije radno vrijeme od 7 do 15 već se s tim živi. U slobodno vrijeme razgovara sa sinom o planovima, potrebama za napredak i modernizaciju, kako ubrzati ili povećati učinkovitost. Često se neki sastanci koje nismo u mogućnosti odraditi za vrijeme radnog vremena obave u popodnevnim satima.
– Ili je neki strani poslovni partner u prolazu, pa ga odvedemo u firmu jer je strancima nezamislivo da vlasnik ima ograničeno radno vrijeme. Ja sam na to navikla i nije mi teško. Mi radimo i dvije smjene pa je onda ponekad potrebno dovesti gorivo, tako da se angažiram i poslijepodne. Muškima je definitivno lakše jer su oni ti koji zapovijedaju i to se tako zapravo i podrazumijeva. Žene bi trebale biti te koje slušaju i takav se prešutni stav osjeti u cijelom našem društvu. Često mi se zna dogoditi da netko nepoznat uđe u prostore pogona i vidi mene i pita “GDJE JE GAZDA ? “ja kažem , “JA SAM”, on kaže, “VIDIM, A GDJE JE GAZDA? ” – prepričava Ksenija.
Bez obzira na razmišljanja i različitost stajališta Kseniji je čast voditi obrt koji je njen suprug započeo bez obzira što se radi o djelatnosti koja bi bila primjerenija muškarcu. Dostava je jedna od usluga kojom se roba može prodavali vrlo učinkovito. Logistika pokreće protok robe i izvan same tvrtke. To uključuje transport, pakiranje, skladištenje i osiguranje robe. Smatram da će uvijek trebati ambalaže i da je logistika sveprisutnija grana privrede.
– Pandemija koja je mnogim djelatnostima naštetila nas nije unazadila. Bilo je nekih manjih pokazatelje smanjenja, izgubila sam dvije firme za koje smo radili, ali nadalje glavnina je vezana za prehrambenu industriju i taj je dio vrlo uspješno radio. Nismo smanjivali broj radnika niti smo tražili bilo kakvu pomoć – kaže.
Nagrada županijske Obrtničke komore
Nagrade koje je dobila od županijske Obrtničke komore jako su joj bitne jer su pokazatelj da ipak netko prati njen rad, da u ovom sumornom vremenu nije sve negativno i da se čovjek ipak ima čemu nadati.
– Osim toga dodatni su vjetar u leđa da postanemo još bolji, da radnici koji kod nas rade s ponosom kažu gdje rade. Iskreno se nadam da će se osigurati poduzetnička klima u kojoj neće biti sramota raditi na pilani i u kojoj će proizvod koji mi radimo biti cijenjen kao dio neizostavnog logističkog lanca i od čijeg će se rada moći osigurati dostojna plaća. Smatram da biti konkurentan na tržištu ne znači proizvesti proizvod i prodati ga u bescijenje. Konkurentnost treba postići na način da poštujete rokove, da vam je proizvod bez reklamacija, da poštujete pravila proizašla iz ugovorenih odnosa i da vaš kupac ni u jednom trenutku nema problem zbog vas. Nije dovoljno samo raditi treba se boriti i za okruženje da nam mladi ne moraju odlaziti u Europu, jer mi ovdje stvarno imamo posla – rekla je Ksenija koja je svih tih godina podršku najviše pronalazila u obitelji. Djeca su često negodovala kad bi išli na godišnji, tek na nekoliko dana, a obavezno bi usput obavili još i neki poslovni sastanak.
– Za nas nije bilo odmora jer je glava uvijek bila negdje drugdje. Zahvalna sam im stoga što nisu bezglavo pobjegli od posla nego su svojom kreativnošću, mladošću i adrenalinom pomogli da svi zajedno idemo naprijed. Često prihvatim prijedloge koji možda nisu nužni, ali smatram da ako se i pogriješi, nekako ćemo se izvući, no ako se ne radi, nitko nema ništa. Isto tako pokušavam s radnicima uspostaviti prijateljski odnos i osigurati im najbolje uvjete za rad kako bi u obrtu imali sigurnost u bilo kojem trenutku. Kod nas u proizvodnji radi i jedna žena što dokazuje da raditi nije teško – rekla je na kraju Ksenija koja kad dođe doma najprije mora popiti kavu, a onda je kao i svaku ženu čekaju kućanski poslovi. Bez obzira na prilično malo slobodnog vremena uspjela je stvoriti veliku obitelj, a sin i dvije kćeri uključeni su u rad obrta i prilično su vezani, a baš to zajedništvo joj je bila i velika pomoć kad je ostala bez supruga.
