“Hello! Hello! We’re here!”, služi li me dobro sjećanje, tako ide početak Ayckbourneovog prvog dijela trilogije Normanovska osvajanja (izvorno: The Norman Conquests); domaćoj publici poznatiji kao Bonton (izvorno: Table manners). Teško je reći je li te 2008. godine s pozdravom hello, naša Koprivnica stigla u goste ili je taj hello bio upućen njoj; ono što je sigurno jest da se i podravska metropola napokon mogla “špinčiti kak’ ima svoje kazalište”.
– Još negdje u osnovnoj školi sam se zarekao da će Koprivnica jednog dana imati, ono, baš svoj teatar – priča nam glumac, kazališni, televizijski i filmski sa stalnom adresom u Gavelli, naš Sven Šestak; idejni začetnik i tvorac koprivničkog Ludens teatra.
Sven Šestak: Umorilo me dokazivanje
Šestak se, sasvim je izvjesno, u međuvremenu više puta ugrizao za jezik; no, kako to biva kod onih koji rade, vrlo brzo dođe neki novi projekt, neko novo “gostovanje” u vlastitoj kući; pa onda ta 2008. godina, barem nakratko opet dobije svoj smisao. Poklopilo se, eto da sa Svenom pričamo dan uoči subote, 16. studenoga, koju Europljani slave kao Noć kazališta; u Koprivnici je upravo prigodno obilježena matinejom u Domoljubu. Koprivničanci su mogli gledati zanimljivu adaptaciju Puškinove Bajke o ribaru i ribici.
– Nikad neću prestati misliti da može bolje, to uvijek očekujem i rijetko kad sam baš ono do kraja zadovoljan. Nije uopće retorički. Ok, istina jest da sam ipak u godinama kad je energija nešto slabija; umorile su me česte rasprave i dokazivanja da je kazalište itekako potrebno Koprivnici. Nekako se sve vrti oko toga da ja nešto nekome dokazujem – iskren je Šestak te priznaje kako ponekad naleti na sluh, nekad uopće ne, a ponajviše da, no s određenom zadrškom, što ga zapravo najviše i nervira.
Kad je već riječ o Koprivnici i kazalištu, naš sugovornik priznaje da bi možda bilo bolje i jednostavnije da je odmah te 2008. (kazalište Ludens je formalno osnovano 2006. op.a.) krenuo u smjeru osnivanja javnog gradskog kazališta. Ludens i Grad Koprivnica odlučili su se, poznato je, za neku verziju outsourciranog kazališta. Postojala je, navodi, ideja da uđu u takozvano javno-civilno partnerstvo u kojem bi Grad servisirao hladni pogon, osigurao prostore, a našlo bi se rješenje i za plaće.
Političari i kultura
– Mi bismo se, naravno obvezali na produkciju, konkretnije nego danas. Ta ideja nije mrtva, ona je ostvariva. Mi se u Koprivnici još uvijek ne možemo odlučiti hoćemo li gurati ovako kako guramo od početka, ili napokon imati nešto više, kvalitetnije i svoje. Trenutno smo u nekoj višegodišnjoj, vrlo čudnoj “uravnilovki” – mišljenja je Sven Šestak koji je u svojoj sadržajnoj karijeri prošao diljem zemlje, upoznao brojna “odijela” koja u rukama drže ključeve blagajne s javnim novcem, a jednog od njih se rado sjeća.
Njegovo prezime u Koprivnici spominje se sve rjeđe, a nekad je, valjda će nam dotični oprostiti na simpatičnoj iskrenosti, bilo baš poput McDowellova i Burtonova Bubimira.
– Mršić. Eto, kad već pitaš, meni je osobno Mršić djelovao kao političar koji je iskreno bio zainteresiran za kulturu – odgovara Šestak, a mi se osvrćemo oko sebe u nadi kako će još jednom spomenuti njegovo prezime ne bi li se možda Mršić i pojavio te nakratko prekinuo svoj silenzio stampa, pa makar razgovarali i o kulturi.
– On nažalost više nije u politici. S njim se stvarno moglo pričati o svemu i svačemu, pa i dogovoriti. Uostalo, bio je i supokretač Ludensa kad nismo imali ništa osim ideje – podupire svoju tvrdnju o bivšem gradonačelniku.
Od skrolanja do lijeka protiv žgaravice
Unatoč svim problemima, Sven je optimističan i tvrdi kako Noć kazališta ipak nešto znači.
– Pa, mislim da imamo dosta razloga zašto treba slaviti kazalište. Teatar je valjda najstariji oblik javne zabave; svašta je preživio, a preživjet će i ovo što mu se, koliko god bilo nelijepo – događa. Publike još uvijek ima, iako ne onoliko koliko bismo možda htjeli. Mi smo dakako, također među onima koje “tuku” instagrami i tik-tokovi – kazuje Šestak.
Potvrđuje ono što se vidi već godinama, pa i koje desetljeće. U prosjeku je u kazalištu zrelija dob, mladih je sve manje. Kao razlog vidi razvoj brzih medija i digitalnih platformi.
– To najbolje vidim po sebi. Sve slabije se koncentriram i teško mogu pogledati film od početka do kraja. No, zato cijelu sezonu dobre serije u trajanju nekih 10 sati pogledam u dan, dva. To je format od, recimo 45 minuta po epizodi i to mi je prihvatljivo. Nije čak problem ni u slobodnom vremenu, nego jednostavno tako smo naviknuti – pojašnjava nam poznati koprivnički glumac kojeg, priznaje nam u intermezzu, zadnjih dana malo zezaju zbog reklame za lijek protiv žgaravice, no posao je posao, a i “lova nije za bacit'”.
Nada se da će kazalište ponovno oživjeti, u neodređeno dalekoj budućnosti; gotovo je siguran da se to neće dogoditi za njegova života. Vjeruje, možda i naivno, kako će ljudi opet prepoznati kvalitetu koja se nudi s “one strane” blic platfofrmi.
Sven Šestak o propasti građanskog društva
Smatra, a teško nam je ne složiti se, kako danas zapravo ima sve manje klasičnog građanskog društva. “Kulturna” publika sve je starija, a nekad su nositelji intelektualnog života pa i pozitivnih promjena bili baš mladi, ponajviše studentska generacija.
– Kakvo građansko društvo? Danas imamo hrpu tranzicijskih ludorija. Nekad smo imali socijalizam i ono što ide s njim, a sad živimo neku čudnu simbiozu demokracije i kapitalizma. Kažu oni koji se time bave da društvu u tranziciji treba pola stoljeća da počne prihvaćati vrijednosti poput umjetnosti i kulture, i s njima istinski živjeti. Mi još nismo tamo stigli, naša hrana su brzi auti i dobri telefoni, a kultura je “tamo negdje” – domeće on.
Čak i uvjetno rečeno kazališna publika, čim joj spomeneš, priča nam Šestak, viče: “Joj, nemoj samo dramu!” Drama je, dodaje, zadnjih desetljeća očito dobila negativnu konotaciju. Sven to objašnjava ovako: “Kao nešto tamo frfljaju, dva, tri sata i onda se nešto dogodi – ne znamo što.” Činjenica jest da bi i neka svjetski popularna produkcija s londonskog West Enda teško nanizala više rasprodanih dana u Zagrebu, dok s druge strane hrvatski majstori pomodnog stand-up zanata s time nemaju ni najmanji problem.
– Taj žanr je kreiran za današnju publiku. To su brze fore koje ne traže koncentraciju od više sati. To je dakako drugi medij kojeg poštujem, pogotovo one koji su u tome dobri – pomirljiv je Sven Šestak, a mi vjerujemo da će, ono što slijedi uistinu razveseliti, zabaviti i potaknuti koprivničku publiku na, barem višeminutno promišljanje o životu kazališta.
Svjetski autor – svjetska, a domaća produkcija u Koprivnici
“Molim te izbriši ono dramska u dramska komedija”, kazuje nam Sven nakon što smo otvorili, uz Noć kazališta, drugu temu zbog koje smo se i sastali. Naime, htjeli smo najaviti predstavu Krivi Billy s Inishmaana, hrvatsku verziju djela proslavljenog irskog autora Martina McDonagha. Svenova matična kuća Gavella i javno Kazalište Virovitica u koprodukciji u Koprivnicu dovode ovu “komediju”, u srijedu 27. studenog.
– Svoju je premijeru u Hrvatskoj imala u veljači prošle godine. McDonaghove predstave pune kazališta na West Endu (Hangmen, The Pillowman… op.a.), a svijet ga poznaje i kao filmskog pisca, producenta i redatelja (In Bruges, Three Billboards outside Ebbing, Missouri… op.a.). Piše reski britanski humor apsurda – najavljuje Sven Šestak predstavu u kojoj ima ulogu, glumi jednu od, kaže, “zaj…” otočkih bakica.
Priča je prilagođena našem podneblju i smještena na otok Cres, koji je, ističe Šestak najviše odgovarao McDonaghovom Aranskom otočju (Irska). Pitali smo s ovećom dozom ironije, smijemo li, kad već nije red napisati “dramska” dodati svemu pridjev “urnebesna”?
– Joj, kad vidim najave predstava u Koprivnici, pa piše hit-predstava ili urnebesna predstava!. Kad bismo imali toliko urnebesnih predstava pa mi bismo bili urnebesan narod, a nismo. Želim biti pošten i ne bih rekao da je to urnebesna dramska-komedija jer to jednostavno nije. Nećete “umrijeti” na prvi geg, ipak je malo slojevitije.
Cuga, guzice i živa glazba
Volite li brutalnu iskrenost, apsurd, crni humor onda vam preporučujemo “Krivog Billyja”. Gavella i Virovitica su se dobro namučili dovesti ju u Koprivnicu, jer produkcijski je zahtjevan komad, priličan je broj glumaca iz dva kazališta i sve to, jasno, ima cijenu.
– Ne želim podleći inerciji, letargiji i uvjetno rečeno lošijim predstavama odraditi ono što moram – rekao nam je Sven u svojoj “oazi mira” u Basaričekovoj u Đurđevcu gdje je stvorio dom s dugogodišnjom partnericom, umjetnicom Andrejom Živko.
Mnogi od nas nose posao kući, to je valjda bolest današnjeg društva. Problematično je to za osobe poput Svena čija je karijera u glumi. On, tvrdi, posao ne nosi kući.
– Bez brige, nakon deset godina što smo zajedno, mogu to dobro prepoznati – uskočila je svestrana Andreja, a mi bismo dodali da se to ionako ne isplati pa nema ni smisla.
Nositi posao kući. Naravno.
