Da bi bio kreativan, moraš biti dijete. Čim djeca odrastu i postanu ozbiljna, mašta ispari, vjeruje Zoran Odžić. Njemu se to nije dogodilo, on je 50-godišnji dječak. U pitanju nije Neobična priča o Benjaminu Buttonu, pa da ovaj Koprivničanac stari, odnosno pomlađuje se kontra biološkom satu. Ne, on samo iznimno voli zamišljene svjetove, bilo u formatu filma, stripa ili knjige.
– Pokušavam se izolirati od svijeta u kojemu živim. Kratko pročitam glavne vijesti, a naslove koji mi se ne sviđaju ne otvaram. Ne pratim politiku, sport ni čudne vijesti – priznaje.
Prati, s druge strane, kulturne rubrike, što je rijetkost.
– Riječ kultno možda jest izraubana, ali knjižnica je kultno mjesto. Barem za mene – dodaje.
Kada kaže knjižnica, misli na Knjižnicu i čitaonicu Fran Galović čiji je redoviti posjetitelj. Godišnje pročita stotinjak knjiga, najčešće dvije-tri istovremeno. Bilo je perioda kada je brojka bila i dvostruko veća. Ne prelazi li sa stranice na stranicu, upijajući prozu, filozofske polemike ili znanstvena djela, vjerno prati sedmu umjetnost. U sve to, kao dječaka, uveo ga je strip, u doba njegove mladosti omiljeni medij.
Reklo bi se da pop-kulturu ima u malome prstu, posebice od osamdesetih naovamo.
Kaže kako nije talentiran za pisanje, iako su njegove priče oduševile na natječajima
Nemoguće je predočiti si broj likova s kojima se Odžić susreo. Išao bi taj popis unedogled, poput onih u crtićima kada se papir odmota, kotrljajući se nepreglednim nizom stepenica. Njihove dogodovštine oblikovale su ga kao osobu, nesumnjivo, ali i kao – pisca.
– Nisam talentiran za pisanje, to je rezultat puno rada – iznenađuje nas odmah na početku.
Bilo kako mu drago, činjenica je da su Odžićeve priče primile tri nagrade na jednako toliko knjižničnih natječaja. Kradljivce stripova prijavio je na prvi natječaj naziva Koprivnički krimić, u čijem svojevrsnom predgovoru navodi kako je “zbog autentičnosti, svaka sličnost sa stvarnim osobama namjerna, no događaji su plod mašte i kao takvi nisu se dogodili, osim, možda, u nekom alternativnom svemiru.” Na desetak stranica – riječ je natječajima kratkih priča – pratimo Darka J. i Petra L. (svima znane knjižničare) kako istražuju, očito, krađu stripa, dok Nikola Wolf sve dokumentira. Kako ta prvim mjestom nagrađena avantura, u duhu Sherlocka Holmesa i njegova pomoćnika Watsona, završi, morat ćete saznati sami. Bez spoilera!
U skladu s pandemijom, godinu kasnije stručni sud knjižnice tražio je priču na temu Ljubav u Koprivnici u vrijeme korone. Jednostavnog, jasnog i odgovarajućeg naziva, Odžić je prijavio tekst Ljubav u Koprivnici u vrijeme korone. Nije lako ograničenom količinom riječi i rečenica izreći sve što mu je na umu. Na taj se način vidi tko je sposoban predstaviti ideju kroz par redova, zbog čega se Odžić odlučio osloniti na dinamičan dijalog. Njegova, nominalno romantična priča, lako bi prošla i pod treći natječaj.
A tema trećeg, horor natječaja jest strah, u kojem je Zoran opet bio najbolji. Preciznije, Strah u Koprivnici, s obzirom na to da je uvjet triju natječaja priča smještena u podravski grad. Dvije prethodne štorije povezane su nekolicinom likova. Treća, međutim, stoji za sebe, odgovarajući na pitanje: “Što bi se dogodilo kada bi smrt pokucala na vrata?”
– Da biste pisali jednostavno, potrebno je puno vremena – priča Odžić, koji je kratke priče počeo pisati u dvadesetim godinama, tada u stilu Stephena Kinga ili Charlesa Bukowskog.
– Imam stil interesantan ljudima koji ne vole knjige jer čitajući imaju osjećaj gledanja filma – govori u kratkim rečenicama, kao što i piše, potvrđujući kako su se na početku pojavile naznake dobrih radova, iako nedovoljno da bi pomislio kako će mu jednoga dana uručiti nagradu.
Savršen čitatelj
Odmalena ga je majka vodila u to kultno mjesto, u knjižnicu. Kao što on danas vodi Irmu, svoju desetogodišnju kćer. Premda mnogo vremena provode zajedno – kada je bila manja čitajući slikovnice, i to 316 u jednoj godini! – Irmi se ne da čitati tatine priče. Ipak, nije se žalila kada su uživali u slasnim hamburgerima koje je dobio u zamjenu za kupone, nagradu McDonald’sova natječaja za najbolju priču obiteljske tematike.
– Možda i prebrzo odrasta. Već zna što je sarkazam, nije kao Sheldon da ga ne razumije – smijući se govori.
Ne želeći ikoga uvrijediti, prisustvujući svečanom predstavljanju priča posljednjeg natječaja, nemalo nas je iznenadilo kada su kazali kako Odžić radi u Hrvatskoj lutriji, a završio je medicinsku srednju školu, struku u kojoj nema ni dana radnoga staža. Nema formalno obrazovanje niti je pohađao satove kreativnog pisanja. Dapače, kao mladić želio je biti slikar. Planirao je upisati Likovnu akademiju, ali roditelji su mislili kako slikarstvo nije ozbiljan posao od kojega će živjeti.
Dojam njegova uspjeha bio je veći time što je drugo mjesto, odmah iza Koprivničanca, zauzeo gospodin po čijem je scenariju nastala domaća serija i čiji su tekstovi ovoga tipa već objavljivani u raznim publikacijama.
– Ljudi, dok pišu, kompliciraju želeći zadiviti čitatelja – siguran je, otkrivajući kako doma ima puno solidnih tekstova koji čekaju preradu jer su, recimo, rečenice preduge, a likova previše.
Vodio se popularnom teorijom prema kojoj će, uloži li deset tisuća sati, postati znalac na području spisateljstva. Možda ne savršen, kaže, ali poprilično dobar. S druge strane, misli da je savršen čitatelj. U tu je aktivnost, dosad ste mogli shvatiti, ulupao i znatno veći fond slobodnog vremena.
Obožavatelj je Quentina Tarantina
Petar L. i Darko J. čine dio plejade Odžićevih likova. Zapravo, oni nisu likovi, oni su stvarne osobe. Uvrstivši rečenice koje zaista izgovaraju, stvorio je komične situacije. Priča je time dobila na težini, vjeruje. Uz njih, Odžić je i sebe pretvorio u jednoga lika bogatog manama koje i sam ima.
– Nemam fotografsko pamćenje, ali blizu sam, pamtim hrpu podataka. Pogledam li scenu iz filma, točno ću znati o kojem se radi – uvjerava nas.
Podrum njegova doma potvrdit će kako ima bezbroj stripova. Relikte prošlosti danas se može prodati po finoj cijeni, stoga je razumljivo što žali za primjercima koje je dao ispod cijene, ne razmišljajući kako će njihova vrijednost jednoga dana porasti. Tu ljubav prema pričama predstavljenim uokvirenim sličicama s tekstom u oblačićima nije shvaćao Odžićev otac, što je događaj koji je skrio u jedan od svojih literarnih radova.
– Volim uvrtnuti crni humor – ističe.
Da je obožavatelj Quentina Tarantina, redatelja koji miksa izrazito nasilne scene s duhovitim dijalogom, ne iznenađuje nas nakon pročitanih tekstova. Na tome tragu, uvjeren je kako na njegovo pisanje utjecaj poglavito imaju filmovi.
– Prije sam puno razmišljao o načinu postavljanja priče. Pišući razmišljam kako bi scena izgledala na filmskome platnu. Cijelo vrijeme vrtim film u glavi. Danas mi rečenica dolazi spontano. Kada nisam siguran kako nastaviti ili završiti, tekst ostavim nekoliko dana. Nerijetko mi ideja dolazi kada radim sasvim desetu stvar – pojasnio je, zatim dodao kako se razvijao metodom pokušaja i pogreške.
Povratak u budućnost i Paralelne pripovijesti
Kako voli pogledati, recimo, Hulka, jednog od heroja Marvelova svijeta, tako su mu dragi i filmovi istočne kinematografije. Odrastao je uz kung-fu poteze Brucea Leeja, nerijetko ih replicirajući, kao i muškarčine osamdesetih – Arnolda Schwarzeneggera i Sylvestera Stallonea.
– Ne znam s čime bih danas usporedio tadašnji odlazak u kino, to uzbuđenje dok sjednete u zamračeno kino i gledate film. Sjećam se kada sam išao gledati Star Wars ili Mad Maxa. Unaprijed smo bili uzbuđeni – prisjeća se osamdesetih.
Svjestan kako iz njega možda progovara nostalgija, kaže kako bi Povratak u budućnost stavio na pijedestal najdražih filmova. Za kultni znanstveno-fantastični film uvijek će rado izdvojiti dva sata.
A kada smo već kod putovanja kroz vrijeme, Odžić je, mogli bismo se našaliti, otišao u budućnost, uvjerio se u društvenu zaluđenost Igrom prijestolja, pa se vratio u svoje doba i prije no što je izašla serija pročitao ukoričena djela Georgea R. R. Martina.
– Svi su zbunjeno gledali budalu kako čita knjižurinu – smije se.
– Baš sam razmišljao kako bi bilo kada bi po njoj napravili seriju – dodaje, ne skrivajući ponos.
Prebirao je malo kasnije po mozgu na pitanje koja mu je knjiga omiljena. Jer, ipak o njima primarno vodimo razgovor. Došao je do 1567 stranica velikog odgovora – Paralelne pripovijesti Petera Nadasa. Za nju je saznao u emisiji Pola ure kulture.
– Ima dugih rečenica, ali baš se vidi s koliko je ljubavi pisana. Guštao sam u njoj, premda se uopće ne sjećam o čemu se radi. Ako se netko želi naučiti pisati, ta je knjiga broj 1! – siguran je.
Idealan scenarij
Sve je priče, veli, pisao s dozom ironije. U posljednjoj tako ismijava pojam pisca u Hrvatskoj. Bi li Josipa Mlakića ili Zorana Ferića, kada bi se prošetali subotnjom špicom, itko prepoznao kao najbolje domaće autore, pita se ovaj ljubitelj kvantne fizike i, kako ih naziva, rubnih područja poput emisije Na rubu znanosti.
Ipak, jedan od Odžićevih likova zaziva alternativni svemir u kojemu se ostvario kao pisac, u kojemu mu je životni poziv kreirati priče. I to je, zapravo, Zoran, jednim dijelom. Bilo bi super kada bi osam sati mogao raditi ono što voli i za to primati plaću. Idealan scenarij, sanjari dok razgovaramo. Ma, zapravo, nije to maštanje, već petogodišnji plan koji podrazumijeva pisanje scenarija. S naglaskom na ono što on želi.
– U idealnom, alternativnom svemiru potpisao bih ugovor s Netflixom, ili sličnim servisom. Tada bih bio bez brige – zaključuje.
