Prije 30 godina, točnije 1. ožujka 1992. godine u povijest hrvatske atletike, ali i hrvatskog sport, upisao se proslavljeni hrvatski atletičar Branko Zorko (54).

U vrijeme stvaranja i promidžbe novonastale Republike Hrvatske, Zorko je na Europskom dvoranskom atletskom prvenstvu održanom 1992. godine u Genoi osvojio brončanu medalju na utrci na 1500 metara i tako postao ponosni vlasnik prve medalje za hrvatski sport od osamostaljenja Republike Hrvatske.

Zbog metalne šipke koja mi se zabila u nogu, nisam uopće trebao nastupiti u Genoi

– Lijepo se sjetiti tog natjecanja, kad čovjek pogleda realno, vrijeme je zaista proletjelo. To je zaista bilo jedno čudno vrijeme, Hrvatska je bila okupirana, a mi sportaši nismo znali možemo li nastupiti na velikim sportskim smotrama. Međutim, Hrvatski atletski savez poslao je dopis svim atletičarima i zamolio nas da nastupimo na Europskom prvenstvu u Genoi kako bi se po prvi puta svijetu predstavila hrvatska zastava. Naš zadatak u Genoi bilo je promovirati Hrvatsku, zato još više poštujem dečke koji su uzeli pušku u ruke, položili svoj život i nama sportašima omogućili da nastupamo za našu zemlju – rekao nam je Zorko.

Zorko se kao atletičar profilirao već za vrijeme Jugoslavije za koju je nastupio na nekoliko europskih i svjetskih prvenstava, kao i na kultnim Ljetnim olimpijskim igrama održanim 1988. godine u Seulu. Za tadašnju reprezentaciju Jugoslavije osvojio je brončanu medalju na Europskom dvoranskom atletskom prvenstvu 1990. godine u Glasgowu na utrci na 3000 metara.

– Europsko prvenstvo u Genoi je zaista posebno po mnogočemu. Mjesec dana prije samog natjecanja doživio sam veliku ozljedu, željezna šipka zabila mi se u nogu i gotovo dva tjedna nisam mogao hodati. Tako da sam bio uvjeren da ću propustiti natjecanje, ali pokušao sam se spremiti, pa rekoh idem barem nastupiti i predstaviti hrvatski dres, nisam stvarno očekivao ni ulazak u finale. Po originalnom planu, ja sam trebao nastupiti na utrci na 3000 metara koja mi je bila primarna, ali zbog ozljede sam se odlučio istrčati utrku na 1500 metara. Kvalifikacije sam odradio odlično i plasirao sam se u finale gdje sam odlučiti dati sve od sebe pa što bude. Te utrke se sjajno sjećam, prvi je bio legendarni Britanac Matthew Yates, a na drugom mjestu završio je Sergey Melnikov iz Rusije – objašnjava Zorko.

Olimpijske igre u Barceloni bile su nešto posebno, nikad neću zaboraviti navijanje i druženje u olimpijskom selu

Osim povijesne brončane medalje iz Genoe, Zorko je za Hrvatsku osvojio broncu sa Svjetskog dvoranskog atletskog prvenstva 1993. godine u Torontu na utrci na 1500 metara, srebro s Europskog dvoranskog atletskog prvenstva 1994. godine u Parizu na utrci na 1500 metara, broncu s Europskog prvenstva 1994. godine u Helsinkiju na utrci na 1500 metara i srebro s Mediteranskih igara 1997. godine u Bariju na utrci na 1500 metara.

Hrvatsku je predstavljao na njenim prvim Ljetnim olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni, a nastupao je i na Ljetnim olimpijskim igrama 1996. godine u Atlanti, 2000. godine u Sydneyu i 2004. godine u Ateni.

– Od svih natjecanja na kojima sam bio, u pamćenje su mi se posebno urezale Ljetne olimpijske igre 1992. godine u Barceloni. To je bilo stvarno nešto posebno, od atmosfere, navijanja, jedni druge smo pratili na svakom sportskom borilištu. Druženje u olimpijskom selu bilo je odlično, ipak su to bile prve Ljetne olimpijske igre na kojima je nastupila Hrvatska. Kasnije sam još nastupio na nekoliko Olimpijskih igara, ali ništa ne može zamijeniti s tom atmosferom u Barceloni. Zaista, kad se čovjek prisjeti tih dana, tek sad shvati da smo bili svjedoci povijesti. A o velikim imenima da ne pričam, biti na Olimpijskim igrama zajedno s Draženom Petrovićem, Goranom Ivaniševićem i Tonijom Kukočom zaista je bila posebna privilegija – prisjeća se Zorko.

Uz brojne medalje i nastupe na velikim natjecanjima, Zorko je 1992. godine primio državnu nagradu Franjo Bučar za izniman sportski uspjeh i promidžbu Republiku Hrvatske.

Hrvatska atletika dostigla je svoj vrhunac, a u trkačkim disciplinama teško možemo parirati tamnoputim trkačima zbog njihove fizionomije

– Ja sam iznimno ponosan na svoju karijeru, osvajao sam medalje u vrijeme odličnih Kenijaca, Europljanina, Marokanaca i Etiopljana. Žao mi je što nisam osvojio olimpijsku medalju, ali bio sam svjestan svojih mogućnosti i znao sam koliko je to teško u kraljevskoj disciplini gdje su bili zaista sjajni srednjoprugaši – kaže Zorko.

Zorko je cijelu svoju 20-godišnju karijeru proveo u redovima Atletskog kluba Križevci u kojima ga je trenirao Dragan Palčić.

Uz Blanku Vlašić, Sandru Perković i Saru Kolak, Zorko se smatra jednim od najvećih atletičara u povijesti Hrvatske, a veliku karijeru završio je 2005. godine na Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu.

– Ono što su hrvatski atletičari napravili u posljednjih 15 godina zaista je fantastičan uspjeh. Pazite, Blanka Vlašić i Sandra Perković godinama su dominirale u svojim disciplinama, pojavila je i Sara Kolak koja ima olimpijsko zlato. U trkačkim disciplinama teško da možemo do nekog ozbiljnijeg rezultata, jer konkurencija je strašna. Tamnoputi trkači jednostavno su predominantni, imaju takvu fizionomiju tijela da su za nas Europljane neuhvatljivi i mi ne možemo pratiti taj tempo. Nikad neću zaboraviti anegdotu koju mi je ispričao legendarni etiopski trkač Haile Gebrselassie, pošto sam mu jedno vrijeme bio ‘zec’ i družili smo se privatno. On je svaki dan kao dijete trčao 10 kilometara do škole, odnosno 20 kilometara u oba pravca, i to na nekoliko tisuća metara nadmorske visine. Naravno da je kasnije dominirao godinama, bio je nizak i imao je jedva 50 kilograma, ali jednostavno je zbog fizionomije bio predominantan – zaključio je Zorko.