Od 1857. godine se nastava odvijala u današnjoj gradskoj vijećnici, ali zbog porasta broja učenika i proširenja oblika obrazovanja ukazala se potreba za gradnjom nove školske zgrade. Nova je školska zgrada bila podignuta 1892. godine u današnjoj Esterovoj ulici kraj crkve Sv. Nikole, na mjestu gdje je danas parkiralište. U toj zgradi započela je 1906. godine radom i novoosnovana mala realna gimnazija sa tri razreda.
Osnutak Privremene male realne gimnazije donijet je na molbu koprivničkog Gradskog zastupstva predvođenog Kraljevskoj zemaljskoj vladi Hrvatske u Zagrebu. Odluka o osnutku donijeta je 25. kolovoza 1906. godine, a tada je u gimnaziju bilo upisano 89 učenika i 56 učenica. Nastavnički zbor je bio malobrojan, a stručna sprema nastavnika neadekvatna. Prvi predavači bili su: Mile Cindrić, privremeni upravitelj, Stjepan Horvatić, Gustav Antolković, Lazar Pejić, dr. Dinko Gudek, Đorđe Popović, Simon Hessel, Tomo Šestak i Paula Frank.
Prostorni preduvjet za osnivanje gimanzije je bio vezan uz raniju gradnjom nove koprivničke škole koja je bila izgrađena 1892. godine (srušena je 1945. godine). Potkraj 1907. godine počela se graditi nova zgrada gimnazije (današnja zgrada Osnovne škole “Antun Nemčić – Gostovinski”). Radove je izvodilo zagrebačko poduzeće Carnelutti uz sudjelovanje gradskih obrtnika i građevnih djelatnika. Nova zgrada je predana na uporabu 15. rujna 1908. godine, a na otvorenje je stigao tadašnji ban Pavao Rauch. Time su sazrijeli uvjeti da koprivnička gimnazija dobije i četvrti razred te postane potpunom. To je ozakonjeno potpisom Kraljevske zemaljske vlade Hrvatske 9. prosinca 1908. godine, a uz odobrenje tadašnjeg cara i kralja Franje Josipa I. od 25. studenog 1908. godine škola je dobila ime – Kraljevska mala realna gimnazija u Koprivnici.
Od osnivanja do početka prvog svjetskog rata broj učenika se popeo na oko 150. Gimnazijom u Koprivnici su od početka upravljali: Mile Cindrić (1906-1907), Vjekoslav Pacher (1907.-1909), Milan Krasović (1909-1910), Stjepan Horvatić (1910. – 1912) i Mirko Petričević (1912-1915).
Koprivnička gimnazija je u to vrijeme davala tipično klasično obrazovanje, u okviru kojega je velika pozornost poklanjanja jezicima i društvenim predmetima, te osobito vjeronauku. Još uvijek je karakteristična težnja prema germanizaciji pa je njemački jezik obvezan i za njegovo učenje je rezervirano više sati tjedno nego li za materinji hrvatski jezik.
Primjerice školske godine 1909/10. školski zbor su činili: Stjepan Horvatić, upravitelj i nastavnik za latinski jezik, Gustav Antolković za risanje i mjerstvo, Branko Kalinić za matematiku, prirodopis, zemljopis i krasnopis, Dušan Troboz za zemljopis, njemački i francuski, Rudolf Šprehar za hrvatski, povijest i krasnopis, \uro Kramer za matematiku, fiziku, kemiju i mjerstvo, Ivan Kolanđer za njemački, hrvatski i zemljopis, Zlatko Kolander za rimokatolički vjeronauk, Simon Hessel za židovski vjeronauk, \orđe Popović za pravoslavni vjeronauk, Vilko Mahorić za gimnastiku, Zlatko Kolander predavao je još i greki, Tomo Šestak pjevanje i Marijana Jemrić ručni rad za učenice.
Nastava se većim dijelom održavala na tradicionalan način verbalnog prenošenja znanja od profesora na učenike, a pravila ponašanja učenika bila su vrlo stroga i kruta. Koprivnička gimnazija je značajnu brigu poklanjana kompletiranju školskih knjižnica i zbirci nastavnih pomagala, a za to su postojali povoljni uvjeti. Tako je od prve školske godine 1906. do početka prvog svjetskog rata 1914. godine broj knjiga u učiteljskoj knjižnici porastao sa 141 na 1041, a u učeničkoj knjižnici od 142 na 903 knjige. Također su postojale zbirke pomagala: geografsko-historijska, prirodopisna, fizikalna i kemijska, za prostoručno i geometrijsko risanje. Na gimnaziji je do prvog svjetskog rata djelovao mješoviti pjevački zbor, a postojalo je i skautsko (izviđačko) udruženje te Društvo za potporu siromašnih učenika.