Malo je poznato da se u sjevernoj Hrvatskoj kukuruz javio na prostoru Varaždinskog generalata gdje je poznat još od 1612. godine, a u Koprivnici od 1617. godine. Usprkos ranom dolasku na koprivnički prostor on tijekom 17. stoljeća nije imao ulogu kakvu će dobiti kasnije. Očito je da je širenje kukuruza u hrvatskim zemljama započelo upravo iz slavonskog krajiškog prostora, a u kontekstu toga Koprivnica spada među najranija središta iz kojih se širila ova inovacija. Uzgoj kukuruza je u Koprivnci u široj uporabi pouzdano već krajem 17. stoljeća.
Od jela i začina u okolici Koprivnice se tijekom 17. stoljeća spominju: meso, slanina, brašno, češnjak, maslac, med i sol, a od pića su zabilježeni vino i rakija. Glavna i uobičajena hrana krajiškog stanovništva je bilo povrće ili kuhinjsko raslinje (bilje), kako su ga tada nazivali i to: crkveni i bijeli luk, kelj u glavicama, kupus (svježi i kiseli), zatim grah i leća (kao sočivice)… No, uzgoj povrća bio je općenito zanemaren.
Od povrća su se uzgajali bob, grašak, grah, zelje, kelj, mrkva, peršin, repa i tikve, te luk i cikla, a tek od 18. stoljeća krumpir, rajčica i paprika. Uz prije spomenute žitarice i povrće dosta se sijao lan za dobivanje prediva za tkanje platna, za konac i ulje. Mak se sijao radi (jestivog) sjemena. Suncokret se sadio radi sjemenaka (za hranu peradi) i ulja iz sjemanaka, koje se upotrebljavalo (kao i ulje iz lanenih sjemenaka) za rasvjetno gorivo u uljanicama.
Prema podacima iz izvora, uzgajale u Koprivnici tijekom 17. stoljeća. To su bile: pšenica, zob, češnjak, repa, krupnik, vinova loza, ječam, zob i hajdina (heljda). Nazočnost raži i prosa u Koprivnici potvrđuje zaključak Hrvatsko-slavonskog sabora od 27. veljače 1662. godine.
Heljda ili hajdina je često bila povezana s prosom te se ponekad s njime zamjenjivala iako je bila manje cijenjena od prosa. Od njegova brašna su se pravili vrlo tvrdi keksi i kruh koji se lako drobio.
Pšenica je bila smatrana plemenitom žitaricom i na nju su se plaćali svi nameti. Njezino obrađivanje je zahtijevalo upornu brigu, vrijeme i dobro oruđe. Ona je iscrpljivala zemlju do te mjere da je u siromašnijim krajevima onemogućavala bilo koji usjev iduće godine. U 17. stoljeću su se uzgajale uglavnom žitarice, a plodored su karakterizirali dugi periodi odmora zemlje. Takva poljoprivreda je bila usmjerena na prehranu. Takva prehrana, koja je u našim očima siromašna, u usporedbi s poljoprivredom u tropskim predjelima, barem je ravnomjerna, relativno sigurna i bez velikih padova.
Uz pšenicu se sadio krupnik, žitarica srodna pšenici kojoj je brašno manje bijelo od pšeničnoga, a a slama nije tako visoka i čvrsta. Uz to krupnik je davao dobru stočnu hranu, a bio je otporniji prema mrazu i vručini. Zob i ječam su bili važni u prehrani konja.