Moram biti sposobna hodati tri sata po abnormalnoj buri na planinu do unesrećenog, jedino što ne moram nositi unesrećenog, kako bih uštedila snagu i bila mu sposobna pružiti medicinsku pomoć, kaže Sanja.
Sanja Hojsak medicinska je sestra u ambulanti opće medicine, ali svoju struku koristi na još jedan, vrlo uzbudljiv, opasan, ali i koristan i požrtvovan način – kao članica koprivničke Gorske službe spašavanja. Sanja i Ines Borščak jedine su žene u koprivničkom HGSS-u.
– Bez obzira što sam medicinar, svatko tko želi postati spasiteljem mora položiti prvu pomoć, bio on liječnik, tehničar ili, pak, savršen penjač – uputila nas je Sanja u to što je potrebno da bi se postalo članom gorske službe, te je nadodala kako je uvjet i dobra kondicija.
– Dok nisam postala članicom, sport i ja bili smo dva različita svijeta. Ali otad sam počela mnogo hodati, trčati, planinariti i penjati, jer se to podrazumijeva i mora da biste bili u stanju napraviti potrebno – priča nam Sanja kojoj je bilo ponuđeno da se priključi gorskoj službi i koja je o odluci razmišljala punih šest sati.
– Otprilike sam imala predodžbu što to jest, ali dok to ne doživiš i isprobaš, ne može se reći da znaš u što se upuštaš. Nisam znala devedeset posto onoga čime se GSS bavi – podijelila je Sanja s nama svoje početke. Spasiteljica tek deset mjeseci, a već je posvećena tome da postane instruktorica prve pomoći.
– Prvo morate isprobati teren kako biste utvrdili je li to za vas ili ne. Prvo sam bila na dvije vježbe na Kalniku, ali postoji tu mnogo segmenata – planinarski, speleo, spašavanje na brzim vodama, potrage. Može ti se dogoditi da se bojiš visine i tad utvrdiš da to ipak nije za tebe – objašnjava nam ona. Kaže da je bitno posložiti si stvari u glavi i imati povjerenje u svog partnera odnosno tim.
Da biste postali GSS-ovcem, morate biti u kondicijskoj snazi i imati sposobnosti poput planinarenja i penjanja, bili vi medicinar ili bilo što drugo.
– Moram jednako tako biti sposobna, kao sad na zadnjoj intervenciji u Paklenici, hodati tri sata po abnormalnoj buri na planinu do unesrećenog, jedino što ne moram nositi unesrećenog, kako bih uštedila snagu i bila mu sposobna pružiti medicinsku pomoć. Ipak, moram nositi svoj ruksak s raznom opremom koji, između ostalog, sadrži i bocu s kisikom što je uistinu teško – predočava nam ova hrabra žena kako to izgleda na terenu.
– Kako se redovno nalazimo u opasnim situacijama, najvažnije je prvo misliti na vlastitu sigurnost. Ako ugrozimo sebe, ne možemo pružiti pomoć ni unesrećenom. Tako da se razvija taktika, nema riskiranja i glavom kroz zid. Ako kondicijski netko nešto ne može, odmah to kaže kako ne bi postao dio problema, koji isto treba spašavati – Sanjine su riječi.
Priča nam da se dogode i psihičke krize, ali da su kao tim svi na istoj valnoj duljini i uvijek su motivacija i pomoć jedno drugom.
Sanja se upravo vratila s godišnjeg “odmora” koji je provela naporno i radno, deset dana na dežurstvu u Paklenici u gotovo svakodnevnim intervencijama.
– Imali smo oko pet akcija – od ljudi koji su zapeli na stijeni, preko uganuća gležnja, noćnih intervencija, dehidriranih šetača u japankama do spašavanja psa. Najteža mi je bila prva, već spomenuta akcija po buri, ali osjećaš se super kad sve dobro prođe – prepričava spasiteljica i kaže kako turisti u nas satima oklijevaju zvati GSS, jer misle da će morati platiti.
Sanja se od opasnih divljih životinja susrela jedino s poskocima.
– Obučeni smo za takve situacije, mi medicinari čak i držimo predavanja vezana uz zmije i životinje koje prenose zarazu poput krpelja i miševa.
Na upit jesu li dečki iz ekipe previše zaštitnički nastrojeni prema njoj i kolegici, Sanja kaže kako su ju dečki od početka prihvatili i nisu ju smatrali teretom.
– Ne dozvoljavamo da dečki umjesto nas rade stvari za koje znamo da smo same sposobne napraviti. Jasno je da smo po prirodi fizički slabije i da ćemo potražiti pomoć ukoliko nešto ne možemo, ali isto tako ću i ja pomoći i uskočiti – objašnjava Sanja i kaže kako u ekipi nema diskriminacije, podjele na muške i ženske poslove, da su svi ravnopravni i svatko pere svoj tanjur.
Sanja je, kao i drugi spasioci Gorske službe, volonter te žrtvuje svoje slobodno vrijeme i godišnji odmor kako bi spašavala druge.
– Nažalost, HGSS je podređen poslu i nema odlaska u akcije za radnog vremena. Ipak, ovisi o situaciji. Da je nestalo dijete, tražila bih zamjenu i otišla u potragu – rekla je Sanja i spomenula kako je njen kolega otišao s vlastite svadbe u akciju spašavanja.
– Gorsku lakše usklađujem s poslom, nego s djetetom, ali za ono što voliš, naći ćeš načina da ostvariš – priča nam Sanja koja je samohrana majka desetogodišnjaka kojeg se trudi odvući od kompjutera pa ga povremeno vodi sa sobom, primjerice na Kalnik na hodanje.
