Imali su četiri pluga i prema starom običaju u vrijeme mira nisu morali orati za koprivnički kaštel, a sada su i tjerali na to s tim da su također morali davati drugu tlaku.
Na granici s Osmanskim Carstvom je bilo jako teško živjeti. Zapis iz 1548. opisuje tadašnji način života. U Koprivnici su 1548. godine živele 82 obitelji građana. Ovi građani su kašetlu Koprivnici morali plaćati godišnje kao redovitu daću 80 forinti. Ipak, među njima su neki bili oslobođeni i izuzeti od plaćanja takve redovite daće o čemu su posjedovali isprave o izuzeću. Ti građani su bili izuzeti od davanja tlake kao i od ostalih radova i podvoza; kako je stajalo u njihovim privilegijima trgovište Koprivnica je moralo biti utvrđeno i ograđeno.
U trgovištu, u vrtu kaštela je živjelo 25 inkvilina, a neki su od njih bili u vrijeme mira kmetovi kaštela, a drugi su došli s raznih strana kao bjegunci. Nisu posjedovali selišne zemlje, a ipak su ih primoravali na tlaku za grad. Svi zajedno su imali tri pluga, nešto malo sitne stoke, a za redovitu daću nisu plaćali ništa. U trgovištu Koprivnica živjelo je i sedam kmetova koji su imali selišta u Cerovici Sv. Ivanu (današnjem Koprivničkom Ivancu). Oni su godišnje plaćali po jednom selištu 33 denara i 1 bečki denar, što je činilo godišnji prihod od 2 forinta, 33 denara i 1 bečki denar. Imali su četiri pluga i prema starom običaju u vrijeme mira nisu morali orati za koprivnički kaštel, a sada su i tjerali na to s tim da su također morali davati drugu tlaku.
Luka Sekelj, zapovjednik utvrda Koprivnice, Prodavića i Đurđevca je 6. kolovoza 1552. godine pisao da su Osmanljie spalili utvrdicu Gorbonok (između Đurđevca i Virovitice) te su opsjedali Prodavić, “odakle, kao što je iz Đurđevca, veći dio bijednih žitelja pobježe preko Drave. Zbog toga je Koprivničancima i Varaždincima prevladao tolik strah; da ne bi (kod kuće) ostala ni petina njih ako mi ne bi bili ovdje. Odlučili smo braniti grad i utvrdu Koprivnicu ako na njihovu obranu budemo mogli nagovoriti haramije i druge neplaćene ljude, koje smo uzeli pod uvjetom da im dajemo plaću…”