Vrijeme je sportske euforije. EP. Usprkos skupome životu, u kojem glazbom dirigriraju svjetski dirigenti iz područja nafte, lažući nam o porastu troškova proizvodnje i plašeći nas, ranije i s nama samima, jer smo bili nekakva grozota iza željezne zavjesem a sada s Iranom i ostalim društvom. Pa cijene benzina skaču, pa onda svi troškovi skaču, a razni menadžerčići imaju sve tanja tumačenja recesije i sve deblje kravate.
Ne mogu dokučiti cilj strukturiranja i restrukturiranja, ako se tisuće i tisuće ljudi doslovce baca na ulicu, u bijedu, kakvu samo socijalno neosjetljiva društva mogu stvoriti pred kućnim vratima raskošnih vila, gdje se spajaju zajedno sa smećem do nepoznatljivosti.
Tvornice iliti tvrtke, kojima smo se ponosili, danas više nisu naš ponos, one čudnim i nedokučivim putevima vlasništva postaju (polu)privatna prčija i onda se više ne govori onako kako su vaši stari govorili u vrijeme ”tvornice radnicima” i u vrijeme stvaranja: ”naša firma”. Sada uz ime tvrtke, pa i gradova, ide samo ime ili nadimak glavnog šefa, odnosno vlasnika. Pa je Todorićev Agrokor (možete li se sjetiti još nekog imena iz te korporacije?), Mamićev Dinamo, Kerumov Split, Bandićev Zagreb, Obersnelova Rijeka. Doduše i ranije su se imena vezala uz uspješne tvrtke, pa je Podravka bila Gažijeva, Sloga Volfova, Avard Milankovićev, šumarstvo Kapustino, Bilokalnik Bukovčanov, Izvor Vazdarov, banka Kurucova.
Nema više ”naših firmi”, tu su ostaci kapitalizma tipa Orešar, Ježić, Kamensko i slično. Stožerna je misao: pokupi lovu i zbriši. A ljudi, kao što navedoh gore, idu u novovjeke integracije: pred vratima bogatuna sa smećem. ‘bem ti život.
ŠOKANTNI ŽIVOT
Bolji život nuđaju nam s tevea, makar ne kužim te novovjeke izvještaje, u kojima je svaki drugi naslov, svaka druga rečenica da se dogodilo – nešto šokantno. Šokantno poskupljenje rit papira (Hrvati vele toalet papira) za dvije lipe, i eto teme. Imam i ja ponešto, ali tajim da ne dođem u novine kao šokirani stariji građanin (za dio medija svi ljudi iznad pedeset su – starci). Primjerice, šokantnu pojavu mrava na petom katu. Tješim se su u Bandićevu Zagrebu mravi svojedobno šokirali i na 14. katu. Inače šok nije riječ hrvatskog korijena, jer se engleski kaže shock, njemački Schock, francuski choc, talijanski choc, španjolski choque. Ipak, riječ vuče korijene iz engleskog, a kod nas znači stanje velikog ili naglog straha i naglog uzbuđenja. Šokantno.
Neku večer šokirala me urednička upornost na teveu. Sjećam se jadnih novinara kako su se zimi smrzavali ispred zgrada institucija pred koje ih se smješta kao da su te zgrade hramovi, a državnici koje smo mi izabrali bogovi, pa se svi moramo diviti kulisi ispred koje stoje reporter ili reporterka. Što me to još može šokirati? Pa, ne znam, kako vas, ali kad sam ugledao u prilozima i reportera i reporterku kako stoje pred jednim od državnih hramova i u jednoj ruci drže mikrofon, a u drugoj kišobran, bio sam istinski šokiran. Kiša je istodobno stvarala zvučnu kulisu dobujući po rasprtom kišoberu. Obje ruke zauzete, tekst je valjda na blesimetru, ali ljudi ne mogu držati sendviča za gablec dok črkaju uključenje u živo.
Dobro da reporteri nisu pozvani na red zbog lošeg tona, kako sam jednom, ne tako davno, bio ja prozvan, jer je bivši predsjednik Mesić davao izjave ispred linije s pivskim bocama koje su užasno ružile, a u zagrebačkoj redakciji digli su se bljesak i oluja u strahu za svoje ugrijane stolice. Kaj bu, valjda, rekel, Mesić za loš ton. Pa nisam ga ja za bradu vukel u punionicu piva!
Pa je! Bolje je da reporteri budu pred hramovima, jer je tamo opća tišina (Skladište tišine, pjeva Drago Mlinarec), a osim toga: samo nam Bog iz hrama može pomoći! Hm, samo, k vragu, gdje je tak’ dugo?
KELJ I ZELJE KAO FUTURIZAM
Naš grad se sprema za dugo, toplo ljeto. Kažu da je ljeti dobro jesti i piti nešto toplo, pa predlažem da se narod nahrani i u neke druge svetke, ne samo za Prvi maj. Uz velike manifestacije osim volova i janjaca i što ja znam čega sve ne s ražnja, predlažem i kuhanje čušpajza od zelja ili kelja, s krumpirom i tu i tamo mesekom. To je pretežita hrana Podravaca u recesiji. Grah je u redu, ali napuhava i zafrig zna biti prejaki. I uz njega se puno kruha pojede. A i posljedice su dosta neugodne.
Bogatije familije mogu si za stolom priuštiti i pečeno meso, a puk bi si mogao u čušpajz rezati jegera. Poslije se mogu servirati palačinke.
Iz opreza i mogućoj opasnosti od revanša, vidite da nisam spomenuo ni jednu privrednu granu. Svjestan sam da je ovo s keljom i zeljem tek mašta, futurizam.
JOPA, JOPICA I JOPEC
Ovo pišem na dan otvaranja Europskog prvenstva u nogometu. U jednom podlistku, prilogu novinama, čitam naslove koji vrve od sintagme ”stožerni igrači”. Taj izraz stožer (službeno korišten u vojskama NDH: povijesno u domobranstvu, politički u Ustaškom pokretu) naglo je buknuo u Hrvata, umjesto izraza štab, u vrijeme kad su se zrakom kretali zrakomlati, a kad smo jedva zaboravili međunožna gurala i okovratni dopupak. No, stožer je hrvatska riječ (a može biti i stožina). Oko stožera, drvenog stupa, slaže se stog sijena ili slame, ili je to stup na gumnu oko kojeg su se za vršidbe tjerali konji. Stožer u prenesenom smislu može značiti ono na što se nešto oslanja, od čega polazi, ili temelj i osnova. Znači, stožerni igrač bio bi osnovni i temeljni, ili igrač na kojeg se svi oslanjanju. Štima. Stručni stožer je stručno rukovodstvo. Stručni tim (po engleskom), ekipa (po francuskom).Znamo da je to fleksibilni dio svakog tima. On je vrlo smjenljiv i može se zamijeniti bilo kad. Osobito u Mamićevu Dinamu.
Ali ne treba se bojati ni riječi štab. Nije ona izmišljena u socijalizmu ili komunizmu, ima korijen u njemačkom jeziku i u prenesenom smislu to je stručno, glavno tijelo ustanove, poduzeća. Dakle može biti i stručno tijelo na klupi.
A dobro su nas poslužili i služili krizni štabovi u Domovinskom ratu, ili za vrijeme većih prirodnih nevolja.
Ne treba zaboraviti riječi koje smo upotrebljavali.
Nisam, primjerice, nikad zaboravio da se za živahnu ženskicu, a koja je i svojevrsni snob, jer oponaša druge, u mojoj staroj obitelji govorilo da je – jopica! Po njemačkom: majmunica.
No, gle čuda! I u Hrvata postoji jopa i jopica. I to ne bilo gdje, već u – Podravini. Jopa je majmun, a jopica majmunica. U Zagorju je majmun jopec. Zagorci prevađaju Planetu majmuna, kao Planeta jopeca.
Za ove zezeancije koristim stožerne rječnike, izdane od 1991. nadalje u našoj domovini. od 1991. nadalje u našoj domovini.
STOŽERNI VUGA
Ako ima u sportu vijest koja može, u ovo tužno vrijeme u kojem se crno piše koprivničkom kvalitetnom sportu, razveseliti, onda je to za mene vijest da Davor Vugrinec Vuga ostaje u Slavenu Belupu, gdje će i završiti karijeru. Evo meni stožernog igrača, zbog kojeg ću dolaziti na utakmice i povremeno izvještavati za ovaj portal. Nogometni život s Vugom je naprosto drugačiji. Olakšanje za stručno tijelo.
Eto, ususret ljetu, kolumna je na netu.