Isusovci su bili crkveni red koji je provodio katoličku obnovu poglavito pučkim misijama u skladu s odredbama Tridentskog sabora. Njihove najstarija misije u hrvatskim zemljama su bile 1609. i 1610. (zagrebačka okolica, Petrinja, uz Muru).
U misijama po krajiškim utvrdama isusovci su uspjeli dio protestanata preobratiti na katoličanstvo. Zanimljivo je spomenuti intenzitet misionarskog rada isusovaca, koji je na vrhuncu od početka 17. do početka 18. stoljeća. Može se vidjeti da je najintenzivniji rad na pučkom misionarstvu bio otprilike između 1633. i 1690. godine, što se lako vidi iz godina pojedinih misija.
Na području Koprivnice su isusovci prvu misiju proveli u prvoj polovici 17. stoljeća. No nisu ostale zabilješke o njihovom radu u ovom gradu sve do 1649. godine, a i tada se spominje da su isusovci u Koprivnicu «već zalazili prijašnjih godina». Kao misionari su djelovali najvjerojatnije Juraj Orgovan i Juraj Gailer. Juraj Orgovan je rođen negdje u Podravini 1615. godine. Plemići Orgovani su 17. stoljeću držali dio posjeda Dubovica, Kapela i Imbriovec, pa tamo valja tražiti mjesto rođenja ovoga znamenitog isusovca. U isusovački je red pristupio u Beču 7. prosinca 1635. nakon svršene retorike. Poučavao je u zagrebačkoj gimnaziji 1641. te u varaždinskoj 1642.-1643. Umro je u Zagrebu 1653. od sušice.
Misija je u Koprivnici potrajala 14 dana. Propovjedalo se u gradu hrvatski, za vojnike i druge osobe njemačke narodnosti njemački. Jedan je otac sa župnikom pošao u neko udaljeno selo, u kojemu se narod silno radovao oprostima i žarko se molio za svetog oca Papu, koji im je, eto, poklonio toliko blago.
Narod koprivničke župe dobro je pamtio što im je misionar protumačio iz kršćanskog nauka, osobito dječaci, koji bi se na ispovijedi gotovo na vlast držali misionarevih uputa. Zbog velikog posla u gradu nije se moglo ići u sva sela, pa je narod navalio na ispovijed ocima.
Župnik ih je žalio bojeći se da će klonuti pod teretom, pa da ih rastereti, pozivao je vjernike k ostalim ispovjednicima, ali uzalud: nije mogao ni djecu odvući od misionara. Tako su oni morali ispovijedati od zore do mraka. Objedovali bi na brzu ruku pa pohitili u ispovjedaonicu. U tri sata popodne pričestili bi ispovjeđene, a onda opet sjedni i ispovijedaj do noći. Navala je bila tolika da su ljudi iz udaljenih sela natašte znali čekati ispovijed čitav dan, a došli bi na red istom sutradan.
Jedan mladić, nakon što se ispovijedio, nije se mogao probiti kroz mnoštvo koje se natisnulo oko ispovjedaonice, te on ne budi lijen uspne se na ramena najbližih i po vratovima i glavama zbijenog mnoštva nađe put iz te neopisive stiske. Narod onoga kraja bijaše navikao da mu se na ispovijedi zada teža pokora, pa kad je misionar nekom dječaku zadao za pokoru samo molitve, dječak se vratio pitajući koje mu je pokore vršiti i koliko postova držati, a post je tamo značio: ništa ne jesti ni piti cijeli dan, nego istom navečer kruha i vode.
Bilo je u Koprivnici nekoliko osoba, očito vojnog staleža, koje su godinama odnemarivale svete sakramente. Misionar se u propovijedi oborio na takve nemarnjake, ali je to bilo kao bobom o zid. Čuvši to, zapovjednik tvrđave grof Honorij Trautmansdorff dade proglasiti ovu naredbu: Svi moraju primiti svete sakramente, inače će izgubiti službu i plaću. To je pomoglo više nego sve propovijedi. Nakon toga, isusovci su do kraja 17. stoljeća još nekoliko puta vršili misionarski rad u Koprivnici.