On je Petar Rikić, Koprivničanac, ima 22 godine i na motoru je prevalio najdulji kopneni put na svijetu, 90 000 kilometara. Nedavno se s putovanja po Južnoj i Sjevernoj Americi vratio kući, a bila je to za njega velika promjena, nakon što je tri tjedna bio član plemena Waorani, s kojima je živio u njihovom domu u ekvadorskoj šumi.
– Bio je to poseban doživljaj. Žene uglavnom brinu o kući i djeci, jedu banane, papaje, juku. Muškarci idu u lov pa sam s njima lovio majmune i pirane. Majmuna na kraju nisam mogao jesti, a velike pirane su skakale po čamcu i lovile nas za čizme koje i rastrgaju zubima – sjeća se on. Kaže da članovi plemena uglavnom borave u tradicionalnoj odjeći – goli, a uha su im labava od velikih ukrasa od školjki.
Petar je na putu bio gotovo dvije godine, a krenuo je s Dominicom Tešićem iz Pitomače, koji ga je pratio šest mjeseci.
– Od svih mjesta u kojima sam bio Južna Amerika mi je broj jedan, zbog raznolikosti, ima i džungle i pustinja i planina i snijega – priča on. Njih su dvoje na put krenuli iz Buenos Airesa preko Urugvaja, Brazila, Paragvaja pa do najjužnije točke Ushuaie. Petar je kasnije sam stigao i do najsjevrnije točke Prudhoe Bay na Aljasci, pa je tako putovanjem spojio sjever i jug.
Iste je ljude na putu sreo 11 puta i dva puta bio opljačkan
Petar kaže da je putem upoznao mnogi dobrih ljudi, s kojima je sklopio prava prijateljstva. – U Kolumbiji imam prijatelja koji mi je kao brat, a u Ekvadoru zlata vrijednu prijateljicu. Neke sam ljude pak stalno susretao. Prije dvije godine sam bio u Vladivostoku kod jedne prijateljice i od onda se nismo čuli, a kada sam na jugu Čilea radio nešto na laptopu, ona je u taj kafić došla oprati ruke. Upoznao sam i jednog čovjeka na Aljasci i za osam mjeseci sam ga sreo na Ekvadoru i takve stvari su mi se dogodile 11 puta tijekom putovanja – priča Petar. Imao je i neugodne situacije, koje su uvijek sretno završile.
– Dva puta su me pokušali opljačkati. U Ekvadoru su mi prišla dvojica i jedan mi je uzeo novčanik i pobjegao. Udario sam prvog, a za ovim počeo trčati pa mi je dobacio novčanik. U autobusu mi je čovjek iz džepa izvukao ipad i krenuo van, no ja sam ga povukao i uzeo mu iz ruke. Svi su mi pljeskali – smije se on. Bilo je i situacija kada mu je pukla guma pa je pao s motora na glavnoj cesti, a pao je i na visoravni u pustoši i jedva se digao.
– No, popio sam vode i krenuo dalje. Drago mi je da dolazi do težih situacija, jer da nije tako, put ne bi bio avanturistički – objašnjava on.
Kroz Patagoniju pa prateći Ande, stigli su u Čile, prošli pustinju Atacamu pa stigli do Bolivije. Bio je i u Solar de Uyuni, najvećoj slanoj pustinji na svijetu, koja je cijelom površinom puna soli i izgleda kao da je zaleđena.
– Tu sam čak i proveo noć, sam u šatoru na minus 16 stupnjeva, no to nije bilo spavanje, više čekanje jutra – smije se Petar, no doživljaj se, kaže, isplatio.
Posjetili su i Titicacu, najviše jezero na 3700 metara nadmorske visine, a zatim ušli u Peru, gdje su svjedočili savršenoj arhitekturi 16 starih gradova u dolini Valle di Cueso, a među kojima je i pozbati Matcu Pitchu.
– Nevjerojatno s kojom preciznošću je sve sagrađeno i to na specifičnim lokacijama. Kamene stijene teške i preko 140 tona su dovučene na brdo i spojene takvom perfekcijom da se među njih ne može staviti ni papir. U jednome gradu je čak sve na milimiter točno i pod pravim kutem – objašnjava on. Preko Anda su stigli na obalu Perua i slijedili cestu Panamericanu do Ekvadora.
– Popeo sam se na aktivni vulkan i tri dana bio gore da napravim fotografije, no nisam imao sreće jer je stalno padala kiša – priča ovaj pustolov.
Za Kolumbiju kaže da se priča kako je vrlo opasna, zbog narko biznisa.
– No, nije tako posvuda. Kada smo stigli u južni dio, u glavnom gradu je na svakih 30 metara stajao po jedan vojnik i stalno se vrše vojne kontrole – kaže on.
U Coloradu se razišao s Dominicom koji je otišao kući, a on je nastavio svoje putovanje i odlučio osvojiti najsjeverniji vrh, Prudhoe Bay na Aljasci, što nije bilo nimalo lako.
– Putem sam upoznao putnika iz Ekvadora na motoru pa smo krenuli zajedno. Vozili smo 800 kilometara po blatu, a posljednjih 100 kilometara smo neprestano bili nagnuti zbog jakog vjetra, a temperatura je bila ispod nule – kazuje on. Priča da je prijatelj Julio platio 50 dolara da umoči nogu u najsjevrnije more, no on nije želio trošiti novac.
Petar se zatim ponovo vratio u Južnu Ameriku, jer je želio neke stvari bolje istražiti.
– Kada negdje provedem dulje vremena, vidim stvari detaljnije, polovim kako ljudi funkcioniraju – objašnjava on. Tada je i proveo tri tjedna s plemenom, nakon čega mu je trebalo mjesec dana da se oporavi.
– Tamo su svi muškarci izgrebani od zvijeri ili su bez oka pa imaju ugrize od zmija ili nemaju prste. Ja sam dobio neke infekcije od insekata, imao sam rane na nogama koje nisu htjele zacijeliti, a u rame mi se uvukao crv koji je ostavio jajšca iz kojih su se izlegli mali crvi – sjeća se on.
Uskoro se vraća u pleme da zaokruži knjigu
Ovaj mladi pustolov priprema novu knjigu, u kojoj će detaljno opisati sve što je doživio, no prije toga se u veljači na tri tjedna vraća u pleme Waorani, u ekvadorsku džunglu.
– Želim im nešto odnijeti kao zahvalu što sam bio tamo i pokušat ću im pomoći da ih naftne kompanije ne otjeraju iz nacionalnog parka u kojem žive – kaže Petar. Ujedno, i u to će se vrijeme kod njih održati događanje, spoj svih njihovih obreda i tradicija, čime će zaokružiti svoju knjigu.
Nikad ga nije zanimao način života njegovih kolega
Petar je već s 19 godina, kao najmlađa osoba, samostalno motorom obišao svijet te izdao knjigu Oko svijeta, za koju je tijekom ovog posljenjeg putovanja dogovorio prijevod na engleski i tržište u Kanadi, čime je postao prvi putnik iz Hrvatske kojem se prevode knjige.
– Nakon gimnazije nisam imao puno prijatelja. Oni su kroz tjedan ragovarali gdje će u petak i subotu izaći, a u ponedjeljak i utorak gdje su bili. Meni to nije bilo zanimljivo. To možeš uraditi u jednom danu, a život ti brzo prođe i onda ne učiniš ništa – priča on.
Petar je vikedne provodio radeći pa je imao nešto novaca i nakon škole je priopćio roditeljima da ide motorom na Nodrkapp, najsjeverniju točku Europe.
– Nije me bilo tri tjedna, putovao sam sam, a otišao sam bez opreme u listopadu pa me još sada bole koljena – smije se on.
– Kada odlučite što želite, onda to i ostvarite. Slijedite svoje snove i vrata će vam se otvarati – poručio je Petar.
foto: Petar Rikić
{vsig}vijesti/10-2012/121029-rikic{/vsig}
{vsig_c}0|IMG_0026.jpg|Sa plemenom Waorani u ekvadorskoj džungli{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_0384.jpg|Planine u Peruu{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_1214.jpg|Zalazak sunca u pustinji, Peru{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_1853.jpg|Izlazak sunca, Peru{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_2546.jpg|Zidine grada Ollantaytambo u dolini Cusca{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_2845.jpg|Glavni ulaz i zidine Tiuanaco{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_3275.jpg|Cesta smrti, Bolivija{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_3425.jpg|Solar de Uyuni, najveća slana pustinja na svijetu, Bolivija{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_3620.jpg|Solar de Uyuni{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_3965.jpg|U pustinji na jugu Bolivije{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_4042.jpg|Petar i Dominic ispred najvišeg vrha Južne Ameri
ke, Aconcagua{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_4532.jpg|Ruka, detalj iz pustinje Atacame, Čile{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_4575.jpg|Spavanje u pustinji Atacami{/vsig_c}
{vsig_c}0|IMG_5252.jpg|Ispred vulkana u Čileu{/vsig_c}
