Ako mislimo da je kod nas aktualna najezda krpelja, grdno se varamo. Koprivničanac Petar Rikić (23) ih je u ekvadorskoj prašumi svakodnevno zaradio po 50 na cijelome tijelu, ali se na sreću, kući nije vratio s parazitima kao prošli puta.
Ako mislimo da je kod nas aktualna najezda krpelja, grdno se varamo. Koprivničanac Petar Rikić (23) ih je u ekvadorskoj prašumi svakodnevno zaradio po 50 na cijelome tijelu, ali se na sreću, kući nije vratio s parazitima kao prošli puta.Nakon što je 2 godine motorom putovao Sjevernom i Južnom Amerikom i prevalio najdulji kopneni put na svijetu, 90 000 kilometra, prije tri mjeseca ponovno se vratio u Kolumbiju i Ekvador.
Prvo je u Kolumbiji bio na vjenčanju prijatelja iz Kanade pa otišao na Siera Navadu gdje u zabačenim dijelovima planine živi narod Kogi, inače vrlo zatvoren prema vanjskom svijetu.
Tek prije 30-tak godina malo su se otvorili prema ostatku društva, a k njima sam uspio doći preko čovjeka kojega sam jedva pronašao, a koji je ranije živio s njima – objašnjava Petar.
Kogi žive u zajednicama od 50 ljudi, a za dolazak do njih je potrebno prilično kondicije za hodanje po planini. Žive u kućama od prirodnih materijala, uzgajaju jednu od boljih kava na svijetu. Povremeno se s magarcem spuštaju s planine, da bi je mijenjali za neke stvari. Prehranjuju se u džungli, jedu juku, banane, platano i piju vodu iz rijeke.
Cilj mi je bio ostvariti kontakt sa njihovim šamanom. On me prihvatio, a ja sam mu poklonio vučedolsku golubicu omotanu u bijelo platno, jer oni su svi obučeni u bijelu tkanu odijeću. Pitao me zašto sam ovdje – priča Petar, a kasnije mu je omogućio i svoj šamanski tretman.
Kod Kogia je boravio 10 dana, a probao je žvakati i lišće koke.
Okus mi nije poseban, a puno je bolji čaj. Oni pak žvaču koku u kombinaciji s poporom. Poporo je prah jedne vrste spaljene i samljevene školjke, koji se pije iz u tikvice na kojoj je izbušena rupa – kaže Petar.
Kogi su, priča,u kontakt sa ostatkom svijeta stupili u jer su svoje vrlo napredne poruke htjeli prenijeti svijetu. Zabrinuti su, vide promjene na gore, rijeke izgledaju drukčije a i kiša drukčije pada.
Nakon što ih je napustio, posjetio je planinsko područje Tierradentro, poznato po grobnicama u katakobmama, gdje mrtve nakon dvije godine iskapaju i stavljaju u urne.
Tamo sam sedam dana bio u blokadi, jer su okolo nastali nemiri i prosvjedi. Situacija je bila složena jer je okolno planinsko područje okruženo gerilskim skupinama i skupinama narkotrafikanata. Međutim našao sam izlaz i sa skupinom ljudi pješačio tri dana pa se nas 18 ukracalo u mali pick up kojim smo nastavili dalje vozeći se čitav dan i noć – priča on.
Sljedeća i najvažnija stanica bila mu je ekvadorska prašuma u kojoj živi pleme Waorani, s kojima je lani proveo tri tjedna.
Tamo sam se uputio s prijateljicom Sandrom iz Ekvadora, a ulazak u prašumu je bio izrazito opasan, jer samo par dana prije tamo je kopljima je ubijeno dvoje ljudi – objašnjava Petar.
Radi se o sukobima između dijela plemena koji imaju kontakt sa svijetom, i dijela koji nije u nikakvom kontaktu sa civilizacijom.
Petar je pronašao zajednicu Omaka, kod kojih je i ranije boravio, poklonio im posebne noževe te im pomogao graditi kuću jer su preselili. Lovio je pirane, izrađivao oružje za lov. Osim toga prisustvovao je njihovoj godišnjoj ceremoniji na kojem je sudjelovao velik dio plemena, i starih i mladih.
Događaj je spoj njihovih obreda i tradicija. Pjevali su pjesme, ponavljali mantre i plesali u njihovoj tradicionalnoj odjeći – tj. goli, s ukrasima koje sami izrađuju. Piju piće zvano čiča, od juke koju samelju te ju žene žvaču i ispljunu te nakon fermentacije piju – kaže Petar.
Na festivalu je bio je tamo i njihov šaman, a razgovarao je s Waoranima koji su prvi stupili u kontakt sa ostatkom svijeta.
Oni su ga učili svoj jezik a i on njih pomalo hrvatski. Pokazivali su na mjesec, drvo, zvijezde i svatko je rekao riječ na svom jeziku.
Na povratku kući, u Kolumbiji nakon granice, u dva ujutro dvojica muškaraca i žena htjeli su ga opljačkati i uzeti mu torbu s aparatom, laptopom i kamerama, ali im je uspješno pobjegao. Čak kaže da mu je to dobro došlo jer se ispucao nakon napornog puta. Na putu je ovog puta prpveo tri mjeseca te sada prikupio dovoljno materijala da zaokruži knjigu.
Traži zajednice koje nisu izgubile kontakt s prirodom
Petar za sebe kaže da ga na putovanjima urbane zone baš i ne privlače.
– Bilo da se radi o Londonu, Singapuru, New Yorku ili Bogoti, ljudi se u gradu formiraju i funkcioniraju na sličan način. Zato tražim zajednice i ljude koji su povezani s prirodom i nisu izgubili taj kontakt – objašnjava on.
Dodaje da bi plemenima trebalo pomoći da nastave svoj način života, jer su duhovno puno uzvišeniji i žive zadovoljnije od ostatka svijeta. O svojem putovanju nazvanom Panamericana, Petar trenutno u rodnoj Koprivnici piše knjigu koju će nazvati Novi svijet. U knjizi će opširnije opisati svoje doživljaje, popraćene fotografijama.
– Putovanja su moj fakultet, način na koji sam odabrao učiti i tko zna kamo će me sljedeće put nanijeti – zaključuje ovaj simpatičan putnik.
foto: Petar Rikić
{vsig}fun/05-2013/rikic{/vsig}