Priča o djetinjstvu objavljena je svojedobno u Podravskom listu, koji me je omogućavao (urednik Štef Vadla) da imam slobodni prostor, koji je on kolokvijalno nazvao Čimova stranica. S obzirom na ovo sve što se vrti oko moga imena ovih dana (nagrada grada za životno djelo), uz zahvalnost dosadašnjim čestitkama i predlagaču kulturnom djelatniku i karikaturisti Ivanu Haramiji Hansu, kao i vijećnicima, koji su dobili opširnu, a ipak nepotpunu biografiju, prilažem u ovim Otvorenim gradskim kartama početak dječačke ljubavi prema gradu koji ostaje jedini moj zauvijek.
Dolazak
Jednog poratnog dana majka Marica donijela me u kuću broj 12 u Basaričekovoj ulici, bolesna i iscrpljena od ustaškog zatvora (otac je bio seoski partizan u Višnjevcu kraj Bjelovara, a grupu je iz zatvora spasio i po zagrebačkim tavanima skrivao jedan ustaša sa savjesti) i od poslova koje su seljačke žene mogle raditi u gradu, kao što je cijepanje drva za tada već drugu vojsku, pri kraju snaga zbog harajuće tuberkuloze. Od nje je i umrla u trideset i trećoj, kada sam imao tri godine i 10 mjeseci. Otac godinu dana poslije. Kad me prvi puta unijela u kuću obitelji Mašansker, teta Ankica, buduća druga mama, uskliknula je: Evo nam trećeg sina! Tada još nitko nije znao koliko je bila vidovita i u pravu. Zapanjujuće je kako dijete pamti slike iz najranijeg djetinjstva: iz Višnjevca hodanje Čerkeza po selu, a iz Koprivnice prvi dolazak u kuhinju u kojoj je tetak Stjepan, Pišta, ispunjavao ogromne mjesečne izvještaje pregleda motrenja koprivničke meteorološke stanice. Taj je posao obavljao 24 godine. Teta je sjedila na čelu stola, kasnije sam doznao da je čelo stola mjesto nasuprot ulaznim vratima, desno je bio liglštul, na kojem sam kasnije volio zaspati uz svjetlo petrolejke, kad nije bilo struje, i mrmor razgovora domaćih ili susjeda. Sasvim u kutu bio je radio na lampe Shaub super (i dan danas ga čuvam u ostavi) s kojeg su se potiho slušale emisije poput Glasa Amerike, Radio Londona, ili one stanice s koje je odzvanjalo ”Tukaj Pariz”. Bio sam donijet i ostao u Basaričekovoj. Zauvijek.
Obdanište časnih sestara
Kad dijete ostane samo, nije toga svjesno. Priopćenje je bilo kratko, jedva ga se sjećam: Umrla ti je mama. Što to znači djetetu? Ne razumije. Kao ni kad ga se nedugo zatim odvelo u Dugu ulicu, gdje je neka obiteljska poznanica ležala na odru. Sjećam se slike: visoko iznad moje glave neki crni sanduk oko kojeg su visjele bijele polukružne čipke, a u njoj je očito netko ležao, jer, pamtim, rekli su mi: Vidiš, tako je bila i tvoja mama. Za tatu ni ne pamtim jesu li mi rekli. Tatu uopće ne pamtim. Ne tako davno Drago Kokša mi je iz Molvi donio sliku sada već nepostojeće kuće, u kojoj su živjeli baka Čičin i tata. Nešto malo saznanja o korjenima. Oni drugi su iz Prekodravlja. Baronići, Panići, Bogadiji, Švegovići. Puno djece malo zemlje bio je razlog seljenja iz Gole i Otočke u Višnjevac, Veliko i Malo Trojstvo. I svi su bili tamo negdje. Meni je pripao boravak u obdaništvu radi druženja s djecom. Da ne budem u igri sâm sa sobom.
Prvo obdanište bilo je preko puta u Domu časnih sestara. U istim prostorijama gdje se danas okupljaju djeca u Domu Svitanje, sjedili smo za malim stolovima, mi prvi poslijeratni klinci u obdaništu. Časne sestre tada su mogle odgajati djecu. Kasnije su ostale bez doma u kojem je na prvom katu, gledajući iz Basaričekove ulice desno, bila i prava pravcata kapelica. Iz tog odbaništa u sjećanju su mi ostale kocke za igru. Kasnije sam ih dobio ”zauvijek”, kako se to govorilo kad se nekome nešto dalo. Bile su to drvene kocke i pločice raznih dimenzija, neobojane, koje su razvijale motoričku sposobnost djece. Nevjerojatno moderno za to doba, čini mi se. Ipak mi se najviše sviđao uskršnji dar: zeko na kotačićima. Koliko li je samo slatkih bombona stalo u košaricu koju je zeko vukao.
Obdanište Vodehnal
Drugo obdanište bilo je u kući Kamile Vodehnal. Vodehnali su bili Česi iz Daruvara, nekada bogataši s puno mlinova. Kuća i danas stoji, to je broj 10, samo je vrt skraćen, kao i svi vrtovi moga djetinjstva: Flacov, naš, Vodehnalkin, Strujićev. Mjesta gdje se igralo, skrivalo, sanjalo. Danas je to pojelo školsko igralište, a kuće su stisnute uz ulicu. Obdanište je bilo u raskošnim sobama vile u kojoj su dominirale kaljeve peći izuzetne veličine i vrijednosti, a namještaj je bio toliko vrijedan da su ga kasnije koristili i predsjednici općine, zajedno s trofejom ogromnim jelenskim rogovima. Nisam tada znao da je to bilo zapravo rekvirirano.
Svako dijete ima neki strah. Moj je strah bio od ”žene s tavana” s kojom su me plašili, ne znam zašto sam je zamišljao kao neki stvor s kozjim nogama, a i strah od kiše. Iako su između obdaništa, odnosno vrta Vodehnal i našega vrta, postojala vrata, sjećam se da sam plačući molio tetu Ankicu, tetu Baricu ili tetka da svakako dođu po mene ako bude padala kiša.
Obdanište Vila Kamenar
Treće je moje obdanište bilo u Vili Kamenar, koja je bila okružena velikim vrtnim kompleksom, gdje su i tada živjeli Povrženići i gdje su postojale košnice i grupa borova na sredini kompleksa koji je sezao do tadašnje Starogradske ulice i Rade Končara i sve okolo. Tu smo spavali poslije objeda, a prije toga se igrali i ponešto učili. Tada sam već išao u školu, a morao sam zbog kršćanske obitelji (teta Ankica je bila franjevačka trećpretkinja) ići i na vjeronauk. I to potajno iz obdaništa, takva su vremena bila, pa su me teta Dunja (Vladić) i teta Jelica (Šubić) skrivečki puštale da povremeno odem u župnu crkvu. Nisam katehizam najbolje svladao, ali sam zbog svojeg ”ilegalnog” rada dobio ocjenu više i ocijenjen sam ocjenom ”izvrstan”, tadašnjoj najvišoj ocjeni, pa sam mogao pristupiti prvoj svetoj pričesti.
S dječjim obdaništem išli smo i na more. Ne samo na more. Prvo ljetovanje, sjećam se, bilo je u Daruvaru, gdje smo se kupali na potoku punom gline i namakali noge u termalnim kupalištima. Najaktivnija u tome bila je tetka Popržan iz Crikvenice. I Crveni križ. Makarska, Pula…
Pločica, spužva i ljubičasta tinta
Povratak je uvijek bio u Basaričekovu. Prvi razredi osnovne škole pamte se po mnogobrojnom seljenju. Najprije u zgradi stare gimnazije, pa u Katoličkom domu uz Franjevačku ckrvu, potom u kućama na današnjem Trgu mladosti. Pamte se i po pločicama i kamenoj pisaljki i spužvi. Teško je bilo doći do tvrde pisaljke koja se mogla fino zašiljiti. One jeftine i mekane lako su se razmočile ako je ploča bila suviše navlažena spužvom. A i prava, lijepa spužva za brisanje bila je znak boljestojeće obitelji. Zbog tog kamenčića i spužve bilo je mnogo plaća, iako je učiteljica Evica Maras bila jedno od najdražih lica koja sam upamtio iz djetinjstva. Bojali smo se njene zamjene, strogog ali pravednog Zvonimira Furtingera. S lošim kamenčićima loše se pisalo, a trebalo je pisati krasopisom. Morala se povući tanka crta prema gore, deblja prema dolje, pa opet tako. Zamislite na taj način pisati slova M, N, Š, S, R, B. Muku s kamenčićima kasnije su zamijenile muke s perom i tintom. Kad su se i pojavila penkala, nije se smjelo pisati s njima, već s tintom, držalom i perom. A i pera su bila različite kvalitete i nisu baš htjela slušati i pisati tanko gore, debelo dolje. U našoj obitelji tinta je bila ljubičasta. Pelikanova plava bila je skupa, pa se u nas rastapala grafitna srca plajvaza (olovka koja je ostavljala trag ako je bila namočena u vodu ili ako ste je poslinili vrhom jezika, tinten-olovka), koji su uvijek, ne znam zašto, pa čini mi se i danas, bili ljubičaste boje. Od tih plajvaza dobivali smo ljubičasti tintu. I prva kemijska olovaka u kući, penkalo, bila je ljubičaste boje i sadržaj se jako rastapao i razmazivao po papiru. Kasnije, kad sam odrastao, i kad su se pisma još pisala, slala i s nestrpljenj
em očekivala, ljubičasta boja adrese nagovještavala je vijesti od doma, iz Basaričekove. Gdje sam doista posato treći sin (braća Marijan i Zvonko bili su stariji od mene po 20-ak godina), kada sam se mogao potpisati i pred općinskim službenikom izjaviti: ”Meni je pri njima lijepo, dobri su prema meni.
Imao samo tople sobe, s mirisom drva iz kaljevih peći, svoj krevet-otoman u podnožju kreveta drugih, novih roditelja, svoj tavan pun tajanstvenih starih stvari i knjiga, svoj podrum s uskladištenim drvima i ugljenom, veš kuhinjom i košarama sa starim, odbačenim knjigama, među njima i Vošickijeva izdanja Karl Maya, svoja dva dvorišta, vrt s voćnjakom za igru i meteorološkom stanicom i svoj novi identitet.