Sirija je postala gotovo svakodnevni gost vijesti iz svijeta i to onih najstrašnijih. Scene beskrajnih borbi, nevjerojatnih razaranja koja premašuju sve ratove sve tamo do Drugog svjetskog rata, milijuni izbjeglica čiji se tsunami prelio i u Europu, nevjerojatna zvjerstva Islamske države.
Unatoč tome, malo ljudi zna što se ondje doista dešava, kako je stanje, kako žive još preostali obični ljudi. Zato sam se s Hrvoje Ivančićem, književnikom i novinarom te dobrim poznavalacem ove zemlje i Bliskog istoka općenito, uputio u centar zbivanja. Ovo je kratki izvještaj s našeg desetodnevnog boravak na tankoj liniji smrti i života.
Snježni vrhovi planine Qualamun nekako nestvarno djeluju u ovom polupustinjskom krajoliku, dok se uspinjemo od Bejruta prema sirijskoj granici. Simbolika je tu: od negdašnjeg pojma za rat i razrušenust (Bejrut) do Sirije gde bijesni surovi rat.
Nema direktnog leta prema Damasku već se po slijetanju na aerodrom valja ukrcati u taxi i na četiri kotača prema Siriji. Uskoro su hrpice snijega sve češći pratioci, kao i patrole libanonske vojske i policije, a s time i nespokoj.
Teroristi islamske države već su se probijali do samog Libanona, a između patrola nitko ne može 100% garantirati sigurnost. Sigurno je netko vidio naše ukrcavanje u Bejrutu i možda već čeka zasjeda negdje na otvorenom. Zapadnjaci postižu jako dobru cijenu kod ISIS-a, pogotovo što nosimo EU putovnicu, iako bili iz male Hrvatske. Jadni Tomislav Salopek završio je u rukama krvnika upravo tako (doduše u Egiptu).
Uskoro dolazi granica, a time i očito ratno stanje te vrhunac napetosti. Sama granica načičkana je vojnim blokadama gdje vojnici u šljemovima i punoj ratnoj spremi kontroliraju svaki pokret. Za vladu Bashara al Assada ovo je cesta života, jedina nit koja povezuje Damask s vanjskim svijetom. Zato sve vrvi kamionima, ljudima, robom…Za čudo, ulazak u zemlju lako je i brzo prošao, no već da bi uopće krenuli u Siriju, čekali smo vizu mjesecima i sigurno su nas dobro provjerili tko smo i što smo.
Nastavljamo punom brzinom, kao da vozač želi što prije proći kroz otvoreno da bi potom luđački gazio kočnicu pred barikadama. Primjećujem skretanje za grad Al Zabadani, grad pod opsadom vladinih snaga, no gdje na sreću traje primirje. Konačno se pred nama u kotlini pojavljuje Damask. U prvi mah je teško reći zašto se u ovoj pustinji razvio ovakav velegrad, no između zgrada protječe rijeka koja je oduvijek tvorila oazu i privukla ljude. Ulazimo u zapadno predgrađe, gdje duboki rovovi, ukopani tenkovi, bodljikava žica i vojska posvuda svjedoče da je ovdje zaista rat, a ne neka bjelosvjetska izmišljotina. Još nekoliko kontrola i konačno smo u urbanom području. Zastor na pozornici Sirije je pao i podigao se za novu scenu: široki bulevari prepuni prometa, očuvane zgrade, restorani, veleposlanstva…sve što se može zamisliti u velikom gradu. Nakon nekoliko velikih kružnih tokova, stojimo u prometnoj gužvi samog centra. Stigli smo!