Našli smo se u rijeci ljudi, u bazaru Souk u starom gradu Damaska, odnosno Shama kako ga nazivaju njegovi građani.
Nekad se tako zvalo cijelo područje koje je obuhvaćalo sadašnji Libanon, Izrael, Palestinu Jordan. Souk je klasični islamski bazar, organiziran po cehovima, od mirodija, tekstila, zlata i ostalih plemenitih metala, slastičara. Zaustavljamo ljude koji pomalo začuđeno gledaju zapadnjake koji ih traže intervju.
Svaka je priča za sebe, ali pod istim nazivnikom: strah, ubijeni brat ili otac, protjerane obitelji. Ljutnja, ali i nada. Mladi dečki piju kavu na maloj verandi, na dobrom engleskom govore kako im obrazovanje za sada nije puno pomoglo. Potom se opet spajaju na mobitel na Facebook, Viber …Jedan tek nešto stariji pijucka čaj i pozdravlja nas. Žali se na visoku inflaciju, nezaposlenost, no pet minuta kasnije pred upaljenim kamerama govori kako je sve „med i mlijeko“. Nije strah u ljudima samo od ekstremista, već i od režima. Sirija je oduvijek bila poznata po tajnim službama, zloglasnim zatvorima, korupciji, što je jedan od razlog za pobunu.
Žene se same kreću ulicom, neke više, druge manje pokrivene, no slobodnog lica. Ovo je ipak Islam, ali onaj blagi, liberalni. Jaka šminka nadomješćuje ostale skrivene ženske atribute. Štoviše, žene u rubcu, ali u maskirnim odorama dio su sirijske vojske, a na to pozivaju i plakati. Predsjednik Bashar al Assad to jako dobro ističe, nastojeći prikazati svoju borbu za sekularnost, a protiv ekstremizma. No, ekstremnim se može prikazati njegovo pojavljivanje gotovo posvuda.
Nasmiješeno lice gospodina, frajerska ratnička poza sa sunčanim naočalama, dostojanstveni državnik. Plakati strše posvuda, od jumbo plakata po ulicama do soba i ureda, a čak se smiješi i ribama u akvariju. Pomalo iscrpljeni od višesatnog snimanja sjedamo u restoran na otvorenom pored džamije. Ponuda je bliskoistočni fast food – sveprisutni falafel i kebab ovdje zvan šuarma i dakako nezaobilazna kava ili čaj.
Dok žvačem kebab i gledam vrevu ljudi koji žure za svojim poslom, gotovo je nevjerojatno da se nalazim u Siriji, koja je po slikama što dolaze na naše TV ekrane, internetske portale ili stranice novina jedino ruševina, nasilje i odrezane glave. Ujutro smo u Ministarstvu informiranja tražili sve potrebne dozvole, doslovno za svako mjesto koje mislimo snimiti. Ondje su i bili i jedini zapadnjaci koje smo vidjeli u desetak dana – ekipa američkog CNN-a i NBC-a.
No onda me maskirne odore i kalaši vraćaju me u vijesti širom svijeta. Da bismo uopće ušli na bazar, morali smo proći kontrolu i pokazati posebna dopuštenja naoružanom društvu na ulazu, kao i svim ostalim ulazima kojih ima desetak. Taman kad se čovjek opusti, rat mu neugodno pokuca na vrata. Vojne barikade su gotovo na svim većim križanjima, prolazima,ispred vladinih ureda, masovnom okupljanju ljudi…Naime, ogroman su problem samoubojice koje traže gužve da bi se raznijele. U šiitskom predgrađu Damaska, Sayyida Zaynab, eksplozivna naprava je ugasila sto trideset i četiri duša.
Skidamo cipele i postajemo dijelom mravinjaka Umajadske džamije. Vanjsko dvorište je utočište mira, drevne arhitekture, mjehurić mira i tišine već stoljećima koliko postoji,a nastala je iz bazilike Ivana krstitelja. U samoj džamiji na prigušenom svijetlu ljudi se pokorno sjedinjuju s bogom , ali mnogi jednostavno odmaraju kao u svojem dnevnom boravku, na nevjerojatno udobnom crvenom tepihu. Uskoro odjekuje poziv na molitvu s minareta Omajadske džamije. U jednom redu muškarci se klanjaju. Počinje molitva no, ovog Alahu Ekbera ne moram se bojati. Da je izašao iz usta militanta Al Qaide ili Islamske države, bilo bi mi zadnje što čujem.
Usred molitve počinje tam-tam, zloslutno ritmički, prigušen. Negdje izvana djeluju haubice, minobacači i to ne jako daleko. Gledam, nitko se ni ne osvrće. Pet godina rata anestetizirao je Sirijce.
Mrak pada, vrijeme je za okrepu. Agregati bruje posuda, jer redukcije struje su stalna slika. Unatoč tome,hodamo u polumraku. Uskim uličicama nalazimo kavanu, a odmah nas je pozdravio oblak slatkastog dima. Našli smo se u gotovo kućnoj atmosferi, gdje se mladi kartaju, neki tipkaju preko Skypea, a stariji se zabavljaju društvenim igrama. Konobar svako malo donosi svježi žar za nargile iz koje većina s uživanjem povlače dimove. Nešto dalje, u starom gradu, kršćanskoj četvrti Bab Sharqi u koju se ulazi kroz sedam rimskih vrata, restorani se nižu jedan za drugim i barovi koji toče vino i sirijski arak. Negdašnja unutarnja dvorišta s malim fontanama, puzavcima preko zidova pretvorena su u restorane, ambijent topao i živ. Cijena obilne večere za nas dvojicu svega deset eura.