Iako živimo u vremenima kada bi bilo logično da zbog financijske krize, nezaposlenosti, poskupljenja energenata i hrane te gladi u svijetu vlade država na sve mile i nemile načine potiču i ohrabruju ljude na uzgoj/proizvodnju vlastite hrane, u Hrvatskoj kao i u većini zemalja svijeta događa se upravo suprotno, mala gospodarstva, mali proizvođači putem raznih propisa i normi doslovno su uništeni, a sadnja vrta za vlastite potrebe na korak je da bude proglašena kažnjivim djelom.
Da li ste se ikada zapitali zašto u doba kada hrvatskom trese najveća kriza, nezaposlenost, neimaština, pad standarda, kada ljudi nemaju novaca kako bi prehranili vlastitu obitelj, Hrvatska vlada 2012. g. donosi zakon, odnosno Pravilnik o sporednim šumskim proizvodima koji ne samo da ograničava, iziskuje dozvolu za kretanje Hrvatskim (dakle našim) šumama, već iziskuje i dozvolu koja se naplaćuje 50, 100 ili 200 kuna, ovisno o tome želimo li dnevnu, tjednu ili mjesečnu dozvolu za branje gljiva, kestena i drugih šumskih plodova? Kazna za sakupljanje šumskih plodova bez dozvole iznosi od tisuću do čak sedam tisuća kuna.
Da li ste se ikada zapitali zašto Europska komisija želi u buduće nametnuti poljoprivrednicima i vrtlarima upotrebu standardiziranog sjemenja, čime stare i rijetke sorte imaju malu vjerojatnost da će biti odobrene, te zašto se za njihovu kultivaciju predviđa zakonska kazna, čak i kada se bilje sadi na privatnom zemljištu?
Sad kada nam je to najpotrebnije, ako se pita birokrate iz EU, uzgajanje vlastite hrane možda će postati protuzakonito i kažnjivo.
Zašto skoro pa sve vlade svijeta putem raznih propisa, normi podržavaju i nameću GMO sjeme i GMO proizvode mimo volje naroda, a za koje je u nekoliko navrata dokazano ne samo da ostvaruju manji prinos, iziskuju više gnojiva, vode i pesticida, već i dokazano štetno djeluju na zdravlje ljudi i životinja kao i na samu genetičku raznovrsnost?
Zašto vlade država vode politiku uništavanja malih proizvođača pa i onemogućavanja sadnje vrta za vlastite potrebe?
Odgovore na sva ova pitanja daje famozni Zakon o hrani, iliti Codex Alimentarius.
Službeno, Zakon o hrani (Codex Alimentarius) uveden je radi brige o sanitarnoj sigurnosti prehrambenih proizvoda. No, budući da je u sukobu s alternativnom medicinom ili s dodacima prehrani, otkrivaju se sasvim druge ambicije.
Iako ljudi širom svijeta smatraju da je proizvodnja hrane za vlastite potrebe dio osnovnih ljudskih prava ( što i je) zajedno sa sakupljanjem sjemena, kišnice, prava na čist zrak i zdravu biosferu, sve češće možemo vidjeti kako se ta prava krše i limitiraju upravo putem propisa i normi koje nameće Zakon o hrani.
Zakon o hrani (Codex Alimentarius)
Zakon o hrani je zbirka međunarodnih normi, smjernica i preporuka o prehrani. Tekstove je prikupila i razradila Komisija za Zakon o hrani, tijelo formirano 1962. godine u okviru dviju institucija UN-a: Organizacija za prehranu i poljoprivredu (engl. FAO), i Svjetska zdravstvena organizacija (SZO).
Zakon o hrani svoj nastanak djelomično duguje napretku kemijske industrije, i svojim vezama s njom, a njihova je međusobna povezanost, bez obzira radi li se o farmaceutskoj ili fitosanitarnoj grani, iz dana u dan sve očitija.
Codex Alimentarius, odnosno Zakon o hrani nije osmišljen od strane naše vlade i lokalnih zakonodavaca, njegovim formiranjem su upravljali i još uvijek dirigiraju veliki igrači iz UN-a, točnije lobisti najvećih korporacija za proizvodnju, trgovinu i distribuciju sjemena, hrane i lijekova.
Očito je da se prehrambena i agrokemijska industrija zalaže se da se mi hranimo upravo onako kako je ona odlučila, i nikako drugačije. Zbog toga se, je li, treba pobrinuti da proizvodi koji nisu došli iz velikih multinacionalnih tvornica agrobiznisa već iz malih seoskih domačinstva nestanu s naših jelovnika. Ovdje u igru ulazi Zakon o hrani, i tome služe norme koje on donosi: pod krinkom osiguranja kvalitete naše hrane, on zapravo osigurava da nekoliko multinacionalnih grupacija preuzme potpunu kontrolu nad onim što imamo mogućnost i pravo konzumirati.
Da, radi se o kontroli opskrbe svijeta hranom, o njenoj sljedivosti od proizvođača do potrošača (od polja do stola), kako to kaže P. A. Taylor, i nastavlja: “Kontrolirajući pristup zdravoj prehrani i prirodnim lijekovima, gospodarski interesi koji se skrivaju iza zakona o hrani žele kontrolirati naše živote.”
Prema Tayloru, tom kontrolom, i takvim ograničavanjem našeg pristupa zdravoj hrani i zdravim dodacima prehrani, Zakon o hrani zapravo štiti interese nekolicine multinacionalnih farmaceutskih kompanija. Za tu industriju, sve što razvija dobro zdravlje nauštrb bolesti predstavlja izravnu prijetnju prodaji kemijskih i sintetičkih lijekova.
Pravila, koja nameće Zakon o hrani razrađena su sa ciljem da osiguraju zaradu ogromnih korporacija koje proizvode hranu, i za tvrtke, koje se bave genetskim inženjeringom. Ova pravila predstavljaju ogromnu opasnost za zdravlje svake osobe na ovom planetu, jer to što oni predlažu je apsurdno. Prirodni dodaci prehrani, alternativni lijekovi, vitamini i minerali će postati nezakoniti, dok će se otrovne kemikalije koristiti kao dodatci prehrani i aditivi. Većina hrane će biti podvrgnuta zračenju, a na genetski modificirane proizvode neće se smjeti staviti oznaka GMO.
Paul A. Taylor i neki drugi ovo nazivaju “trgovanjem bolešću”, jednom vrstom biznisa. Optimalno zdravlje i dobra prehrana oduvijek su prijetnja farmaceutskoj industriji koja zapravo ‘trguje bolešću’, jer joj smanjuje tržište sintetičkih prehrambenih proizvoda.
Prehrana oslobođena ostataka pesticida, umjetnih aditiva i drugih onečišćivača po definiciji ovisi o smanjenju, ako ne i o potpunoj eliminaciji kemijskih proizvoda iz hrane. Takva evolucija nikako ne može biti u interesu farmaceutskih i kemijskih kompanija koje ih prizvode.
Kao što stoji na početku jednog zanimljivog članka:
…Zamislite svijet bez vitamina i minerala. Svijet, u kojem je proizvodnja i prodaja prirodnih lijekova kažnjivo djelo. Trgovine, pune genetski modificiranih proizvoda bez oznake GMO. Krave, koje moraju biti tretirane sa genetski modificiranim hormonima rasta sa dodatkom antibiotika. Hranu, koja da bi dospjela na police trgovina, mora biti podvrgnuta zračenju.
Mislite, da je to scenarij još jednog sci-fi filma? Griješite!
Ovo je – moguća bliska budućnost!
Evo nekih od kriterija koje nameće Zakon o hrani:
• uvođenje genetski modificiranih proizvoda na globalnoj razini
• GMO kampanja se vodi od strane SAD-a i Kanade, a Europa će morati popustiti pod njihovim pritiskom
• bit će dozvoljeno da se sjeme „Terminator” prodaje na međunarodnoj razini
• stižu novi genetski modificirani životinjski proizvodi
• genetski modificirani proizvodi više ne moraju imati oznaku GMO na etiketi
Ekološki uzgoj:
• smanjenje standarda eko uzgoja
• podrška ogromnim poljoprivrednim korporacijama sa „isplativijom” proizvodnjom
• uvođenje različitih sintetičkih aditiva i metoda
• procesiranja u eko-proizvodnju
• prema zakonu eko-uzgajivači od sada smiju podvrgnuti svoje proizvode zračenju
• na etiketi eko-proizvoda ne moraju biti navedeni sastojci ne-organskog podrijetla
Aditivi:
• više od 300 različitih aditiva (većinom sintetičkih) su odobreni kao „sigurni”. Među njima su aspartam, BHA, BHT, potassium bromat, tartrazine itd.
• ne uzima se u obzir potencijalan rizik dugoročnog korištenja namirnica sa tim aditivima
Postotak pesticida u hrani:
• dopuštaju se visoke razine više od 3,275 vrsta pesticida u hrani, uključujući i te, za koje se zna da su kancerogeni ili poremećuju rad endokrinog sistema, na primjer, 2,4-D, atrazine, methyl bromide
• ne uzima se u obzir rizik za zdravlje uslijed dugoročnog korištenja namirnica sa pesticidima
Hrana i dodaci prehrani
• minimalna dnevna doza vitamina i minerala je spuštena za 75%
• postavljena je oštra granica između hrane i lijekova. Nutrijenti će od sada spadati u kategoriju lijekova
• dodaci prehrani će morati prolaziti klinička ispitivanja, što je preskupo za većinu proizvođača. Ovo daje zeleno svijetlo velikim korporacijama i uništava male proizvođače.
• spuštanje minimalne dnevne doze nutrijenata će imati ozbiljan negativan utjecaj na zdravlje čovječanstva
Neki upozoravaju kako je krajnji cilj Codexa:
• tretiranje svih životinja sa antibioticima i hormonima
• 100% genetski modificirani usjevi
• hrana, podvrgnuta zračenju
• izbacivanje sa tržišta eko-proizvoda i prirodnih lijekova
• svi nutrijenti (npr. vitamini i minerali) se moraju smatrati toksinima / otrovom, i biti uklonjeni iz sve hrane jer Zakon o hrani zabranjuje upotrebu nutrijenata za “sprečavanje, liječenje bilo kojeg stanja ili bolesti”.
• smanjenje populacije
“Tko kontrolira hranu, kontrolira ljude” Codex Alimentarius (zakon o hrani) je savršeni alat za preuzimanje potpune kontrole nad hranom, odnosno ljudima.
Tijekom zadnjih par desetljeća postali smo svjedoci masovnog gubitka genetičke raznovrsnosti, industrijalizacija poljoprivrede stvorila je ogromne ekološke probleme, dok je agro-kemijska industrija nastavila dominirati nad tržištem sjemenja – stoga regulativa za marketing reproduktivnog biljnog materijala koju pokušava nametnuti Europska komisija nastavlja isti destruktivni pristup prema izvorima hrane. Sustav obavezne registracije i certifikacije će biti još više totalitaristički, restriktivniji i reguliran do najsitnijih detalja – kakav nije bilo u prošlosti. I naravno, malo je mehanizama zaštite ostalo u rukama država članica EU koje sada neće moći osigurati suverenitet hrane na vlastitom teritoriju. Vrtlari, mali poljoprivrednici, seljaci, farmeri i svi oni koji žele sačuvati biljno sjeme sa svojih posjeda i koji će ga razmjenjivati bavit će se protuzakonitim radnjama!
Ili još gore, kao u primjeru Novog Zelanda, umjesto da vlasti potiču obitelji na uzgoj vlastite hrane, oni će nam to pravo u koliko se ne informiramo, pokušati oduzeti.
Koje je rješenje i što se može učiniti?
Širite ovu vijest. Recite svim prijateljima, znancima, školskim prijateljima, suradnicima, obitelji i jednostavno svima koje poznajete. Pišite blogove, šaljite mailove, pričajte o tome. Vremena je malo, ali još nije prekasno. 1994. godine su pokušali uvesti Zakon o hrani u SAD, ali su ljudi uvidjeli o čemu se radi i naveliko pisali lokalnim političarima, kongresmenima. Trgovačkim lancima je postalo jasno da će propasti ukoliko se uvede Zakon o hrani, te su sami lobirali za sprečavanje njegovog uvođenja te su zajedno postigli da Zakon o hrani na kraju nije uveden.
Dokumentarni film “Budućnost hrane” ( Svakako pogledati)
Opasnost od GMO-a – Prof. dr. sc. Marijan Jošt, dr. Lidija Gajski i prof.dr. sc. Valerije Vrček