Povodom Međunarodnog dana sestrinstva, porazgovarali smo s nekoliko sestara o njihovoj ljubavi i posvećenosti prema tom poslu. Koliko je to zapravo samo posao, a koliko poziv prikazale su kroz priču kako posao i rad na napretku usklađuju s obiteljskim životom.
Primijetili smo da je danas sve više sestara koje se ne zadovoljavaju samo sa srednjom školom te da teže napredovanju u obrazovanju pa su s nama podijelile i probleme s kojim se susreću pri sustavnom nepriznavanju njihovog visokog obrazovanja.
Ružica Evačić magistra je sestrinstva te radi kao pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo i glavna sestra u koprivničkoj bolnici. Prisjetila se Florence Nightingale koja je postavila standard školovanja medicinskih sestara 1860. godine.
– Od tog vremena do danas sestre su napravile jedan veliki preokret u svom pozivu zato što danas imamo medicinsku sestru koja se može školovati do najviše vertikale u našem obrazovanju, do doktorskih studija – priča nam glavna sestra bolnice R. Evačić koja je i sama na trećoj godini postdiplomskog doktorskog studija iz biomedicine i zdravstva.
Objasnila je kako se sestre dalje obrazuju iz potrebe da svoju profesiju prezentiraju kao stvarnu te da se dokažu kao autonomne u provođenju zdravstvene njege, kako sustav njihovo visoko obrazovanje ne prepoznaje.
– Da bi to bilo moguće, moramo imati propise, standarde i pisanu dokumentaciju – to je bit sestrinstva danas. Sestre su počesto nezadovoljne jer ne znaju što dalje nakon točke do koje su došle. Međutim, dogodio se veliki preokret od 80-ih godina prošlog stoljeća. Dok neke profesije, poput medicine, imaju dugi vijek razvoja, pružanje njege je bilo usputno; ali pružanje skrbi na školovan način razvija se tek od 1860. godine. Sestre su napravile jedno veliko čudo po pitanju edukacije – priča nam R. Evačić.
Ova glavna sestra neprestano u zdravstvenoj službi radi već 35 godina te se 23 godine bavi edukacijom mladog kadra kao vanjski suradnik u srednjoj školi.
Ipak, kako kaže, to ne znači da se i sestre cijeli život ne preispituju te da neke od njih ne promijene karijeru.
– Kao i u svakoj znanosti, tako se i u medicini ponekad netko ne nađe. Međutim, za naše sestre mogu reći da su vrlo dobro educirane i da se brzo uklope ili, pak, naprave neku prekvalifikaciju unutar zanimanja – zaključila je glavna sestra koprivničke bolnice.
Željka Vondraček glavna je sestra centralnog operacijskog bloka centralne sterilizacije i predsjednica Podružnice Hrvatske komore medicinskih sestara Koprivničko-križevačke županije te nam je ispričala kako je izgledao njen put školovanja.
– Završila sam srednju medicinsku školu u Varaždinu kako je u to vrijeme, nekoliko godina ista bila ukinuta u našoj županiji. Potom sam završila školovanje na Sveučilištu u Rijeci kao prvostupnica sestrinstva, ali sam daljnjim doškolovanjem postala magistra sestrinstva – priča je Ž. Vondraček.
Uputila nas je kako u njenoj djelatnosti postoje još dvije diplomirane medicinske sestre i da Hrvatska komora medicinskih sestara intenzivno radi na priznavanju visoke stručne spreme sestara i priznavanju koeficijenta.
– Moj put obrazovanja bio je izuzetno težak, posebice stoga što medicinske sestre na školovanje odlaze same odnosno financiramo vlastito školovanje. Snalazimo se tako da iskorištavamo svoje slobodne dane i iza noćnih smjena odlazimo na predavanja, te u tu svrhu uzimamo godišnje odmore. Jednako tako, kao medicinska sestra morala sam se dokazivati s određenim godinama staža kako bih tek tada pristupila svom doškolovanju, inače sve skupa nema smisla – priča nam ova visokoobrazovana sestra s 23 godine staža.
Anita Galinec prvostupnica je sestrinstva i 16 godina radi u koprivničkoj Općoj bolnici.
– 12 sam godina radila kao medicinska sestra na odjelu psihijatrije, a posljednje četiri godine radim u jedinici za kvalitetu. Posao medicinske sestre vrlo je težak i iscrpljujuć, ali smatram da svaka od nas ima nešto u svom srcu zbog čega je to sposobna raditi i mislim da je to jednostavno poziv s kojim se rodiš – priča nam Anita o svom životnom izboru.
Njezin je stav da osobi, ono što voli nije teško ni napraviti, tako da je tad jednostavnije uskladiti i privatne obveze i obitelj s poslom.
– Prije četiri godine završila sam stručni studij sestrinstva i poručujem svim kolegicama da je to moguće. Ja sam ga uspjela završiti trudna i kasnije s malom bebom, odnosno s dvoje djece i u roku pa smatram da se uz volju i trud, ali i pomoć i razumijevanje obitelji, sve može ostvariti – inspirativna je ova medicinska sestra.
Kao problem s kojim se njena struka susreće jest činjenica da je prvostupništvo medicinskih sestara priznato, ali ne i daljnje obrazovanje poput diplomskog, magisterija i na više.
– Nažalost, visoko obrazovanje još nije priznato ni uređeno koeficijentom, ali nadam se da će to biti regulirano kao poticaj ostalim sestrama da se dalje školuju – riječi su A. Galinec koja, unatoč nezahvalnoj situaciji za visokoobrazovane sestre, odlučno odbija svaku pomisao odlaska na rad izvan zemlje.
