Odjel patologije bilo koje bolnice nitko ne smatra vedrim mjestom, iz očitih razloga. Liječnici i djelatnici na patologiji dane provode u pokušajima razumijevanja najveće tajne ljudskog života, smrti, a zbog svoje prirode posla s njome se susreću češće od bilo kojeg drugog bolničkog odjela.
Najčešći uzroci smrti u koprivničkoj bolnici su bolesti srca i krvnih žila, karcinomi bronha i pluća, debelog crijeva, dojke kod žena, prostate kod muškaraca, želuca. Kada obdukcije nalažu Županijsko državno odvjetništvo, Općinsko državno odvjetništvo ili policija onda su to slučajevi uglavnom poginulih u prometnim nesrećama, stradalih u požarima, žrtava utapanja ili bilo koje druge smrti kod sumnje u kazneno djelo.
Ipak, ekipa koprivničke patologije uspijeva održati vrlo pozitivno ozračje u svom radnom okruženju. Kako nam je rekla voditeljica odjela dr. Elizabeta Horvatić, to nije unatoč njihovom poslu nego baš zbog njega – česti susreti sa smrću u njih u usadili veću radost i poštovanje prema svakom danu života.
– Ovdje shvatimo koliko je život brz i koliko je jednostavan, koliko vremena gubimo na gluposti. Naučili smo kako i koliko cijeniti život i druge ljude – smatra dr. Horvatić.
Na Odjelu za patologiju Opće bolnice u Koprivnici rade tri pomoćnika obducenta, Stanislav Brgles, zvani Stanko, Siniša Sataić i Michael Magić. Glavni među njima, i slobodno se može reći legenda koprivničke patologije, je Stanislav Brgles, koji prenosi sve svoje znanje na mlade pomoćnike prije nego što nakon 43 godine rada koncem godine ode u zasluženu mirovinu.
Stanko nam je opisao i kako izgleda jedna obdukcija, odnosno što sve uključuje njegov posao.
– Nakon seciranja tijela pokojnika svi se organi izvade te stave na vagu, a potom se uzimaju uzorci svih tkiva za analizu. Na tablu u prosekturi pišu se sve pretpostavljene dijagnoze. Cijeli postupak traje oko dva do tri sata. Nakon analize, svi se organi vraćaju u tijelo te slijedi šivanje i odijevanje pokojnika, za što je potrebno otprilike sat vremena – priča Stanko, dodajući kako, iako je u javnosti prepun predrasuda i averzija, jako voli svoj posao. Također je sretan i zbog svojih mlađih djelatnika Siniše i Michaela. Osim što skupa surađuju jako se dobro i slažu, pod uvjetom da sve bude kako Stanko kaže, kaže on u šali.
Zanimljivo, i gotovo nevjerojatno, je da za zanimanje pomoćnika obducenta u Hrvatskoj ne postoji zakonski propisana edukacija. Dakle, iznimno odgovoran i zahtjevan posao obavljanja obdukcija na preminulima mogu raditi osobe bez ikakvog formalnog medicinskog obrazovanja, što je još jedan u nizu paradoksa našeg obrazovnog sustava.
– Stanko uopće nije završio ni medicinski fakultet ni medicinsku školu, on je tesar. Isto tako i Siniša, on je ekonomist, samo je Michael među njima ima medicinsku srednju školu. No, svi su oni stekli odlično znanje anatomije unatoč tome što škole za obducenta jednostavno nema – rekla nam je dr. Horvatić.
Tako se sve zapravo prenosi s koljena na koljeno i mladi pomoćnici uče od starijih, Stanko uči Sinišu, dok se Siniša uključio u edukaciju Michaela, koji je na patologiji oko godinu i pol.
Djelatnike na odjelu nije nimalo lako naći jer je potrebno da osoba bude dovoljno karakterno čvrsta i stabilna da može izdržati često emocionalno i psihički potresan posao, mora imati volju za učenjem, a potrebno je pokazati empatiju i osjetljivost prema situaciji u kojima se nađe obitelj preminulih.
– Ovaj posao mi se dogodio sasvim slučajno. Studirao sam na Kineziološkom fakultetu, no zbog ozljede sam ga morao napustiti. Pružila se prilika jer se tražio djelatnik za patologiju i eto – pojasnio nam je Siniša, koji je sada već devet godina na odjelu.
Radeći na ovom zahtjevnom Odjelu, obducenti su prolazili vrlo teške trenutke. Jedni od najtežih su bez sumnje kada treba pripremiti i obući tijelo umrle mlade osobe ili djeteta. Na to se nikada neće moći priviknuti, čak ni Stanko sa svoje 43 godine staža.
– Da, kada su neke teže situacije, kada je u pitanju dijete, mlada osoba ili prometna nesreća, vrlo je teško to proživljavati – priznaje Siniša. Michael dodaje da on podigne neku vrstu zida, no to ne znači da nije emocionalan, dok Stanko ističe da je zapravo najvažnija, kao i kod drugih poslova, ljubav i volja.
– Nakon prve obdukcije taj sam posao jednostavno zavolio i od tada je to tako, nakon toliko godina rada i dalje imam volju – kaže Stanko.
No, obdukcije nisu jedina zadaća odjela patologije. Kako nam pojašnjava dr. Horvatić, to je samo 30-40 posto njihovog rada. Na odjelu se analizira tkivo, bilo kakva promjena na koži, i postavlja se dijagnoza, što nerijetko spašava živote. Također, utvrđuju uzroke smrti ili bolesti, ažuriraju podatke o umrlom, pripremaju dokumentaciju za Matični ured, surađuju sa sudskim vještacima i još niz odgovornosti. Uz pripremu tijela umrlog moraju strpljivo i s puno razumijevanja razgovarati s članovima obitelji.
Otkrivaju nam da tijekom svih ovih godina rada nikada nije bilo niti jedne pritužbe vezane za njihov rad, knjiga pritužbi potpuno je prazna. No, zato je knjiga pohvala njihovom radu prepuna.
Unatoč svemu, svi djelatnici koprivničke patologije nemaju dvojbe oko toga vole li svoj posao. Ozračje koje vlada među svim djelatnicima vrlo je pozitivno i s mnogo međusobnog uvažavanja i poštovanja, voditelj Odjela tek je prvi među jednakima.
Naime, svjesni su da poštovanjem svakog umrlog poštuju i sami sebe, u konačnici svi se drže onu stare poslovice mortui vivos docent ili mrtvi uče žive.
