Lucija Golubić mlada je Koprivničanka koja je zahvaljujući svojem košarkaškom talentu, ali i radu i upornosti da ga nadalje razvija, završila u, za mnoge Hrvate obećanoj zemlji, Kanadi.
– Košarkom sam se počela baviti zahvaljujući svojem tati koji je bio trener ženskog košarkaškog kluba. Kao malu on i brat su me vodili sa sobom na treninge, da bih sad već 15 godina trenirala košarku. Do sad sam trenirala u ŽKK-u Koprivnica, u DHP-u u Drnju, u Virju i Vindiji iz Varaždina – priča nam o svojim košarkaškim počecima Lucija koja je 2014. godine nakon mature otišla u Kanadu i otad je ondje.
Kako kaže, već je u drugom razredu srednje škole počela istraživati kako bi mogla otići u SAD i kontaktirati tamošnje trenere, ne znajući da i Kanada pruža iste mogućnosti za sportske stipendije.
– Već sam skoro odustala, dok me nije pozvala trenerica iz Winnipega, nakon što je vidjela moj video i statistiku. Dobila sam full ride što znači besplatan put i školarinu te mi je to ljeto bilo vrlo hektično. Morala sam rješavati svu papirologiju i vizu i u rujnu sam otputovala. Nisam ni imala vremena razmišljati o tome što odlazim u nepoznato, ali bila sam uzbuđena što se to stvarno događa, dok je strah bilo više moju mamu nego mene – prepričava hrabra Koprivničanka.
Ipak, nakon dvije godine ondje, Lucija sad seli na drugi faks u provinciji Britanska Kolumbija jer joj, kako kaže, trenerica nije bila po volji.
– Nije mi se sviđao stil igre kakav je ona preferirala, dok su mi na Trinity Westernu i ekipa i trenerica fantastični, a stil igre je baš po mom ukusu – objasnila je studentica kineziologije.
Opisuje nam kako joj je vrijeme brzo prolazilo prvih pola godine jer joj je sve bilo novo i bila je puna dojmova.
– Ipak, kad se malo navikneš sve postane monotono. Međutim, i dalje sam zauzeta treninzima, utakmicama i školom. Budim se oko šest ujutro pa prvo idem u teretanu, potom slijede dva-tri predavanja, a poslijepodne je trening koji traje gotovo tri sata. Poslije toga znamo gledati i neki video, kroz koji analiziramo utakmice. Nakon svega, navečer dolazim umorna kući i onda još treba naći vremena za učenje, a da ne pričam koliko je teško naći vremena za čuti se s roditeljima i prijateljima – prepričava svoj uobičajeni dan Lucija.
Uz takav tempo, i dalje ne kuka da nema dovoljno slobodnog vremena, nego kaže kako se nađu, nakon faza ludnice priprema za ispite odnosno samih ispita, dva tjedna zatišja.
– Ondje je stil života puno drukčiji nego ovdje. Cijeli je dan ispunjen, bilo pod praznicima ili za škole. Za praznike si studenti nađu poslove pa rade preko ljeta. Sve je ubrzano i uvijek si leteći. Kad si gotov s jednom stvari, već moraš drugu obaviti – ispričala nam je Lucija kojoj se po povratku na praznike u Hrvatsku teško priviknuti na naš ritam.
Naravno, potvrđuje da je ondje životni standard bolji i da se više zarađuje. Što se društvenog i noćnog života tiče, priča kako su ondje svi ludi za izlascima.
– U Kanadi su zakoni toliko strogi da mladi do 18 godina ne mogu ući u klubove i piti alkohol. Kako mi u Koprivnici izlazimo već s 15-ak godina, kad sam stigla u Kanadu ja sam svoje već “otpartijala” pa mi se nije baš izlazilo s njima van – zanimljive su priče mlade Koprivničanke koja se, kako kaže, uglavnom druži s kolegama s faksa i pretežno s košarkašima, odbojkašima i nogometašima, jer se čak pridružila i nogometnoj ekipi.
Za mlade u toj dalekoj zemlji kaže kako su mnogo discipliniraniji od njenih hrvatskih vršnjaka.
– U školi znaju što moraju učiniti kako bi dospjeli kamo žele, u izlascima i alkoholu si znaju granice, a i sve se zatvara do dva u noći. Također, dosta se tulumari po vikendicama na jezerima, a oni malo imućniji imaju za to uređene podrume. Što se posla tiče svi počinju raditi sa 16 godina i polagati vozački. Rano se osamostaljuju te odsele od roditelja od 18 do 20 godina – prikazuje nam kanadski život mladih Lucija.
Za vrijeme sezone koja traje od kolovoza do listopada ima tri faze treninga, gdje se intenzivno radi na kondiciji, snazi i mnogo se trči.
– Uspoređujući hrvatsku odnosno europsku i kanadsku košarku, one su na potpuno različitoj razini. Kod nas se igra većinom svodi na finese, a u Kanadi je ona ubrzana i agresivnija. U studenom kad počne sezona, moramo biti u potpunosti spremne. Tada igramo samo u svojoj konferenciji zapadne Kanade. Za vrijeme sezone, treninzi su malo blaži i usmjereni više na ekipu s kojom ćemo igrati. Na kraju sezone treniramo još 10-ak dana da se malo tijelo rehabilitira, prije nego u potpunosti prestanemo na mjesec dana – predočava nam Lucija svoj tempo.
Uspoređuje popularnost i perspektivu ženske košarke u Hrvatskoj i Kanadi i kaže kako ovdje nema baš prostora za mlade košarkašice da se afirmiraju u smjeru profesionalne košarke.
– Tamo je ona zastupljena u svakoj osnovnoj i srednjoj školi te cure zbog prevelikog interesa doslovno znaju biti izbačene iz ekipe ako nisu dovoljno dobre. Međutim, ja sam se pošteno potrudila da dođem gdje jesam, a i moji su se roditelji mnogo žrtvovali na čemu sam im beskrajno zahvalna. Tko god želi otići bilo kamo van, mora se usredotočiti na svoj cilj i na red, rad i disciplinu – opisuje ova uporna djevojka i kaže kako se rijetko dogodi da neka košarkašica u Hrvatskoj bude otkrivena i uspije. Prema njenim riječima, to su redom djevojke koje su od srednje škole imale zacrtan cilj da žele otići i uspjeti vani.
Po pitanju programa studija kineziologije, kako Lucija objašnjava, on se više svodi na teoriju odnosno razumijevanje teorije i pokazne elemente, u njenom slučaju, košarke i vježbi razredu. Ne ocjenjuje se fizička sposobnost izvođenja određenih vježbi i sportskih disciplina. Nakon fakulteta, Lucija će biti osobni trener i nutricionist.
– Nakon prve godine, preko ljeta sam našla posao, tako da prve dvije godine uopće nisam dolazila kući. Zadnja mi je godina bila izuzetno naporna jer mi bi mi dan počeo nogometnim treningom, potom sam morala održati dva predavanja – kroz jedno objasniti neku igru, a drugo je podrazumijevalo košarku pa sam poslijepodne i sama imala košarkaški trening. Uz to sam se trudila ubaciti i teretanu. To je bila godina koja je testirala moje psihičke i fizičke granice – posramljuje nas uporna Lucija svojim nadljudskim naporima.
Upitali smo ju kako se nosila s takvim tempom i dugotrajnom izbivanjem iz doma i razdvojenosti od obitelji i prijatelja u Koprivnici.
– Pred kraj razdoblja od moje prve dvije godine u Kanadi, postalo mi je stvarno teško jer sve to vrijeme nisam ni jednom bila doma. Imala sam faze kad bih se slomila i danima plakala, ali ova mi je godina bila malo lakša jer sam i prošlo ljeto bila kod kuće te sam znala da dolazim i sad. Ipak, kad se danas nađem s prijateljima iz gimnazijskih dana na kavi, vidi se da nemamo više tu povezanost. Na kraju krajeva, teško mi je s njima održavati kontakt otamo zbog vremenske razlike i nedostatka vremena – povjerila nam se Lucija.
Uz to, priznaje nam kako je za još jedan vrlo bitan čimbenik u životu mlade osobe zakinuta, a to je ljubavni život.
– U životu sportaša i studenta jako je teško održavati vezu. To ima možda pokoja moja kolegica koja je iz tog grada i čiji dečko pohađa isti faks i bavi se nekim sportom pa zbog istog stila života imaju razumijevanja za nedostatak vremena onog drugog, a provode zajedničke trenutke na samom faksu. Rijetko tko od nas ima uistinu dobar ljubavni život – iskrena je Lucija.
Što se uspjeha tiče, prve godine kako je zaigrala na kanadskom sveučilištu, ekipa je uspjela doći do playoffsa.
– Od 60-ak sveučilišta bili smo među top 15 te smo se borili za najboljih osam na nacionalnoj razini, no na odlučujućoj utakmici izgubili smo s pet razlike. Ova sezona mi je bila jako uspješna te smo osvojili cijelu konferenciju i u košarci i u nogometu – nabraja uspjehe koje je postigla sa svojim ekipama.
Luciji je teško pričati o planovima za budućnost jer je u Kanadi kvaliteta života mnogo bolja ali, kako kaže, Hrvatska je Hrvatska.
– Kad diplomiram, vjerojatno bih se vratila doma ako uspijem naći dobar posao, a ako ne, uvijek mi ostaje Kanada. Odlučujući faktor bit će, vjerojatno košarka ovisno o tome kako će mi tijelo funkcionirati nakon zadnje godina faksa, s tim da u Kanadi za faks možemo igrati pet godina. Htjela bih se okušati u poluprofesionalnoj i profesionalnoj ligi u Europi jer u Kanadi nema ozbiljnije ženske košarke nakon faksa, odnosno faks je najviša razina – razmišljanja su uspješne i hrabre mlade košarkašice iz Koprivnice.
