U staroj jezgri Koprivnice, preko puta Crkve svetog Nikole, gizda se jedna mala i slatka obiteljska radnja, čuvar nekih drugih vremena – Medičarna Špičko.
Obrt koji pomalo izumire kako drugdje, tako i u koprivničkom kraju, Ljubica Špičko, sneha u ovoj familiji samozatajno i skromno ali odlučno, održava na životu udahnjujući mu svoj osobni cifrasti potpis, a bez očekivanja neke financijske naknade jer, realno, ovdje ga se u današnje vrijeme baš i ne može očekivati.
Dok je u Hrvatskoj ostalo još vrlo malo medičara, obitelj Špičko njeguje tu tradiciju već 80 godina.
– Moj pokojni svekar je već s 10 godina išel “u frent” – otišel je od kuće i od jednog obrtnika do drugog, diljem bivše Jugoslavije kao šegrt je izučil zanat. Kad se vratil, radil je u kući do nas kod licitara Sulimanovića i od njega je naslijedil obrt. Od svekra je, pak, učila njegova supruga – priča nam o tradiciji licitarstva i medičarstva u ovoj obitelji Ljubica.
Davno prije Sulimanovića djelovao je medičar Ujlaki, a prema Ljubičinom sjećanju koja je i sama u obiteljsku tradiciju ušla dosta kasno, kaže kako je posljednji obiteljski obrt Kolarić zatvoren početkom 80-ih. Tako danas, osim Špička, u Koprivnici djeluju još samo jedni licitari i svjećari Vrban.
Ljubica nas upućuje kako svaki majstor ima svoj potpis i kako se na proštenju naočigled može razaznati koja je čija roba.
– Iako je baza ista, opet je svaki medenjak već izgledom drukčiji. Isto je i s gvercom, a posebno licitarima. U tim je proizvodima osobnost njihovog majstora, a i svaki je proizvod unikat – kaže Ljubica.
Njihova djelatnost obuhvaća izradu gverca, medenjaka, licitara, preko ljeta bombona te svijeća i lampaša.
– Osim za Sesvete, imamo namjenske svijeće za krštenja, prve pričesti i vjenčanja, a i svećenici su ih uzimali samo kod medičara, no otkako se razvila industrija i uvozi se, nekako nas se marginalizira. Medičarstvo i svjećarstvo oduvijek se međusobno podrazumijevaju jer je kod proizvodnje gverca nusproizvod pčelinji vosak koji smo koristili za svijeće. Imamo još jednu staru tablu takozvani cimer na kojoj piše “Medičar i voštar”. Međutim, otkako se na tržištu pojavio jeftiniji parafin, otad se u potpunosti prešlo na tu proizvodnju – objašnjava nam ovu djelatnost Ljubica.
Što se gverca tiče, za taj napitak doznajemo da se kuha od meda u saču i vode, a da slični napitci postoje i u drugim zemljama.
– Austrijski gverc je dosta jači i kao da je dobiven destilacijom, poput rakije, dok se naš proizvodi fermentacijom odnosno pustimo ga vreti ovisno o postotku alkohola koji želimo postići. Naš je gverc potpuno prirodan, nema umjetnih aroma, aditiva ni konzervansa – upućuje nas naša sugovornica.
Za licitarska srca i ostala obličja kaže kako je to najljepši dio njenog posla.
– Tijesto se mijesi dan ranije jer mora odstajati preko noći da se dobro “fčini”, kak bi naši ljudi rekli, jer što dulje stoji to se lepše peče. Sastav su samo šećer, licitarska germa i brašno. Drugi dan se tijesto razvalja i reže raznim oblicima “šteherima” te peče. Potom par dana licitari stoje da se posuše i stvrdnu, pofarbaju se pa opet stoje dan i za kraj dolazi ukrašavanje i pakiranje – prepričava nam ovaj slatki postupak stručnjakinja.
Sve osim “špigleca” na licitaru je jestivo, ali iz zdravstvenih razloga proizvođači pišu gore da je to suvenir i ne preporuča za jelo, jer ne zadržava toliko svježinu da bi bilo ukusno. Također, nekad su se licitari bojali samo s gornje strane, dok se danas cijeli namaču u želatinu pa to bude tvrdo i neukusno, doznajemo.
Ljubica nam priča kako je ova radnja zadržana iz sentimentalnih razloga jer danas nije isplativo baviti se tako nečime. Kako kaže, nekad su obrtnici bili među cjenjenijim ljudima u društvu.
– Kad je svekrva iznenada umrla, ja sam se odvažila ostaviti posao i upustiti se u to. Iako nikad prije nisam radila sa svekrvom, uvijek me je zanimalo cifranje. A kako je ona bila obrtnica starog kova, onda je znala reći “Joj znaš, ako buš pokvarila to nemremo prodati.” A od prve nemreš napraviti – prisjeća se Ljubica kroz smijeh.
Iako je kao sneha preuzela veliku odgovornost održavanja obiteljskog obrta i održava ga na životu sa stilom i na zavidnoj razini, prema licitarskoj vještini i majstorima odnosi se sa velikim strahopoštovanjem i skromnošću.
– Svekrvini su licitari bili jako lepo stilizirani. Mislim da nigdar nebum tak lepo delala srca i konjeke. Meni je dugo trebalo da skupim hrabrosti izložiti svoju robu. Navek sam mislila da to nije dovoljno dobro i lepo – skromna je ova licitarka.
Pitanje je hoće li tradiciju nastaviti njena djeca jer, kako kaže, oni imaju svoj životni put a ovo je mukotrpni posao.
– Možda nekad kasnije, kad budu stariji. Ima vremena. Na kraju krajeva, i ja sam ga dosta kasno počela raditi, a nikad se nisam njime mislila baviti – kaže medičarka Ljubica.
Iako je ovakav obrt temeljen na tradicionalnom i specifičnom izgledu i sastavu, Špičkovi se trude da i takve proizvode koliko-toliko moderniziraju i učine atraktivnima današnjim generacijama.
– Počeli smo i gverc pakirati u razne boce, butelje i čokančiće. Licitare više ne radim samo u obliku srca, lutkica i konjića i samo crvene, nego radim i druge oblike i boje. Čak ih stavljam prigodno na uskršnje i božićne vjenčiće. Također, počela sam ih pakirati u okvire obložene staklom, pa si to netko može uklopiti i u neki suvremeniji ambijent, a ne samo u gorice. Prošle sam godine za Božić radila medene kućice koje su jako dobro prihvaćene – opisuje šefica medičarne.
Što se medenjaka tiče, radi se po istoj recepturi prema kojoj je radio još Ljubičin pokojni svekar. Za dobre medenjake, kaže, najvažniji su kvalitetni sastojci i naravno, med.
– U našim medenjacima ima puno meda. Najviše me veseli što mala djeca vole medenjake i neka postanu naše mušterije otkako prohodaju, pa kad krenu na faks još uvijek vole doći k nama po medenjake – zadovoljna je medičarka.
Isto tako, posebno ju veseli što su njihov gverc i salon bomboni otputovali vjerojatno na sve kontinente.
– Prošli Božić, nakon što smo oglasili na Facebooku, mislim da nije bilo mjesta gdje žive Hrvati, a da nisu naručili salon bombone. U njima to budi nostalgiju pa dobivamo povratne informacije poput “Uljepšali ste mi Božić. Vratili ste me u djetinstvo.” Ne leži tu neka zarada, ali takve me stvari ispunjavaju i na tren osjetim bliskost s tim ljudima u dalekoj Kanadi ili Australiji – sentimentalna je naša sugovornica.
Od slatkiša koje medičar nudi, tu su i “špičasti” crveni bomboni grubog oblika šule.
– Znamo da šećer nije zdrav, ali to je vjerojatno najzdraviji slatkiš jer u njemu nema nikakvih kemikalija. Samo se kuha šećer i reže. Nema umjetnih aroma – objasnila je Ljubica.
Doznajemo za zanimljivo nepisano pravilo među licitarima.
– Mi po prošćenjima i drugim manifestacijama prodajemo samo unutar županije i u Ludbregu. Nekak je od negda to bilo da ne ideš na teren de postoji domaći licitar. A ja sam starinskog kova i toga se držim – priča nam Ljubica s respektom prema svojoj struci.
Kaže kako su za ovaj posao najvažniji volja i ljubav.
– Nemreš očekivati da se od ovog budeš obogatil. Obogaćuje te sam taj proces stvaranja, a kad ti neko dođe u radnju i pohvali kak mu je lepo nekaj kaj si napravil, to ti nadoknadi ono materijalno – inspirativno zaključuje medičarska sneha.
