KENIJA I TANZANIJA Prvi dio: Dolazak i upoznavanje s Masai svijetom
KENIJA I TANZANIJA Drugi dio: Oči u oči, usne na usne
S izlaskom sunca digao se i naš balon na vrući zrak, u kojem smo s još nekoliko Amerikanaca imali pogled na Masai Maru iz ptičje perspektive. Slonovi, gazele, antilope, zebre, žirafe, gnuovi, bivoli, poneko Masai selo i Afrika u punom smislu te riječi bili su pod našim nogama. Letjeli smo bipolarno, čas nekoliko metara od zemlje, čas iznad oblaka, kad bi vruća afrička zemlja samo sramežljivo provirivala kroz te guste nakupine kapljica vode. Za potpuni dojam, nakon uspješno odrađenog leta i slijetanja, došli su tradicionalni šampanjac te obilno pripremljeni doručak, kobasice, slanina, omlet i voće, usred Masai Mare, usred ničega. Lavovi, gepardi, leopardi, hijene i ostali predatori mogli su se pojaviti svaki čas, no u društvu lokalaca osjećali smo se potpuno sigurno. To je bio najljepši doručak u mom životu.
Ostatak dana proveli smo u safari vožnji. Nju bi ponekad prekidalo kvarenje vozila, kad bismo se zaustavili, a bezvoljni Kharisa svoje tromo tijelo podvukao ispod i popravljao kvar. Nikad nismo znali koliko će mu vremena trebati, pet minuta ili par sati.
Vozači međusobno komuniciraju radio-stanicama, i, uoči li netko, ne pretjerano često viđenu životinju ili zanimljivu situaciju, drugim vozačima odmah javlja lokaciju. Ovisno o interesantnosti događaja i broju vozila koja se nalaze u blizini, ponekad se stvori gužva. Tako se oko jednog usnulog leoparda na drvetu skupilo desetak vozila. Leopard je moćna, veličanstvena životinja, do 60-ak kilograma teška, snažnih nogu i ubojitog pogleda. Krzno mu je prekriveno rozetama, mrljama crnih, debelih obruba koje izgledaju kao cvjetovi nonšalantno naneseni vodenim bojama. Leopardima vlastita snaga omogućuje da nakon lova plijen odvuku na stablo, gdje uspješno održavaju ravnotežu i uživaju u mirnom obroku, pritom imajući pogled na potencijalni novi.
Kao jedan od najvažnijih ciljeva safarija često se navodi vidjeti veliku petorku sačinjenu od lava, slona, bivola, leoparda i nosoroga. Taj se termin danas koristi u komercijalne svrhe, a skovan je mnogo ranije, po kriteriju koje je životinje najteže i najopasnije uloviti, bez obzira na veličinu. Neki u safarijima po Africi provedu i dulji period, ali ne uspiju vidjeti svih pet, no nama se sreća osmjehnula i već prvi dan vidjeli smo ih sve. Sljedećih dana viđali smo krda bivola i slonova, puno lavova, ali samo nekoliko primjeraka leoparda i nosoroga.
Od svih životinja, svojom pojavom najviše su me oduševili gepardi, mačke superlativne brzine, ekstremno vitkog, dugačkog i mišićavog tijela, svijetlo-smeđeg krzna popunjenog pravilnim crnim pjegama. I sad se naježim kad pomislim na njihov graciozan hod, koji se, po potrebi, u djeliću sekunde može pretvoriti u trk od preko 100 km/h. Više od pola sata promatrali smo ponašanje jedne obitelji, tri ženke i njihove mladunce. Evidentno siti, sakriveni od vrelog sunca, odmarali su u hladovini, nezainteresirani za svijet oko sebe. Mir bi im poremetilo jedino pretjerano približavanje vozila, na što su se ženke ustajale i mrkim pogledom davale do znanja da će reagirati, da neće još dugo čekati.
Otprilike tad počeli su moji zdravstveni problemi. Nisam ni slutila da su oni samo uvertira u nešto mnogo ozbiljnije. Primijetili smo da zadnja sjedala u vozilu sve češće koristim kao krevet. Mogla sam spavati bilo gdje i u bilo koje vrijeme. I kad je Kharisa glumio vozača formule na kaldrmi, ja sam spokojno spavala. Ponekad bi me kombinacija kamenja, brzine i hupsera odbacila i pola metra u zrak, no ništa me nije moglo omesti. Spavala sam i spavala, kao prava lavica. Pripisivala sam to općem umoru, ali kad sam vidjela 20-ak ničim izazvanih modrica po tijelu, počela sam se pitati. Nije valjda zbog poljupca?
Kako su nam s vremenom gazele, zebre, žirafe, pa čak i lavovi postali normalan prizor, adrenalin se podigao zaustavljanjem na rijeci Mari. Ručali smo u prirodi, na brižno postavljenoj deki od strane Kharise. Čim smo raspakirali pakete, a miris pečene piletine prožeo zrak, okružilo nas je mnoštvo majmuna, molećivih pogleda. Kharisa je bio u punoj ratnoj spremi, isključivo zbog njih, poučen prethodnim iskustvima. A i njih je iskustvo nečemu naučilo. Čim bi Kharisa izvadio praćku i usmjerio je u njihovom pravcu, brzinom svjetlosti pobjegli bi u grmlje i vratili se tek dok bi Kharisa odložio svoje ubojito oružje. I tako stalno. Jedan lukaviji majmun iz skupine iskoristio je nepažnju i uskočio kroz prozor u naše vozilo, zgrabio vrećicu čipsa, otvorio je, odvojio se od ostalih i jeo komad po komad, posve damski. Kad smo završili s ručkom, mi Europljani odlučili smo s majmunima sklopiti mir. U znak prijateljstva dali smo im kosti za glodanje te jabuke i banane. Odmaknuli smo se od Kharise i s majmunima uspostavili odnos povjerenja pa je primopredaja hrane išla iz ljudske u majmunsku ruku. U znak zahvalnosti, majmuni su profesionalno pozirali i ponosno pokazivali svoje plave testise. Plave kao nebo. „Plava jaja!“ klicao je oduševljeni Kharisa.
Rijeka Mara najveća je prirodna prepreka životinjama u potrazi za hranom i značajno otežava velike migracije između Masai Mare i Serengetija. Prelazak rijeke, za mnoge životinje, prvenstveno gnuove, znači i smrt, jer je rijeka prepuna krokodila, koji u vrijeme velikih migracija imaju pravu gozbu. Mladi uniformirani rendžer s velikom puškom u ruci poveo nas je neuglednim, utabanim zemljanim putem, dok su nam guste krošnje drveća zaklanjale pogled na rijeku. „Djeluje bezopasno, čemu puška?“ mislila sam u sebi do trenutka kad je stabala nestalo, a pred nama se otvorilo veliko kamenito područje uz rijeku. U rijeci je bio poneki krokodil i više desetaka, možda i stotinu vodenkonja. Masivnih, mnogo većih nego što sam ih zamišljala. Neka njima poznata, nepostojeća linija, označavala je granicu između teritorija jedne i druge obitelji. Čim bi je jedan mužjak prešao, drugi bi s njim ulazio u borbu, uz izuzetno glasne i neugodne urlike. Vodenkonje se smatra najubojitijim životinjama ljudi u Africi. Prevrću čamce koji se previše približe njihovom staništu i mladima, što rezultira utapanjem putnika. Ubojiti zubi, kljove, dovršavaju posao. Sve mi je postalo jasno, više se nisam pitala čemu služi puška.
Kad sam pomislila da smo dan iskoristili do maksimuma, pokazalo se da uvijek može još više, još bolje. Sunce je već počelo zalaziti, pozitivno umorni vraćali smo se u kamp, a onda smo svjedočili onome čemu ni David ni Kharisa u cijeloj svojoj karijeri nisu. Sustigli smo majku i mladunče geparda koji su koračali cestom. Prihvatili su nas u tim i dopustili nam da budemo „njihovi“. Slijedili smo ih kilometrima. Majka je bila u lovu, veličanstvena, graciozna, hladna i ubojita, baš kao Sharon Stone u Sirovim strastima. Kretala se putem, a ne travnatim dijelovima, jer je koristila uzdignute zemljane bankine uz cestu kao zaklon. Bila je vrlo ozbiljna i koncentrirana, a maleni joj je kvario posao. Trčkarao je lijevo-desno, pa gore na bankine da bolje vidi. Čeznutljivo je gledao oveće antilope, pa i gnuove i zebre u daljini, svjestan da ih nije sposoban uloviti. Čak i s udaljenosti od 300-tinjak metara, antilope, gnuovi i zebre uočavali su mamu i bebu geparda, automatski prekidajući hranjenje i širom razrogačenih očiju prateći njihove kretnje. Međutim, oni nisu bili meta. Zbog veličine gepardi ih ne bi mogli savladati. Ciljali su Thompsonove gazele. Njih je bilo uvijek i svugdje, no u tim trenucima nijedne nije bilo ni na vidiku. Postalo mi je žao što smo ostatke ručka donirali majmunima, činilo se da su gepardima bili potrebniji. David i Kharisa s vremenom su izgubili strpljenje, pretpostavljam da je glad odigrala najznačajniju ulogu, pa smo ubrzali i geparde ostavili iza, u daljini. Nakon tri minute divlje vožnje, pred nama se otvorilo polje prepuno Thompsonovih gazela. Nikad nećemo saznati jesu li gepardi dogurali do tamo, ili su, obeshrabreni i razočarani, u međuvremenu odustali. Ne znam kako gledati na tu situaciju i za koga navijati. Teško je stati na pravu stranu.
Ipak, za stolom smo zauzeli pravu stranu i pošteno večerali. Ugođaj je upotpunila kratkotrajna kiša, dodatno nas uspavljujući. Legli smo relativno rano, kako bismo stigli napuniti, kako svoje, tako i baterije fotoaparata, jer, čekao nas je težak i dugačak put. Put do nekoliko stotina kilometara udaljenog Nacionalnog parka Amboseli.