KENIJA I TANZANIJA Prvi dio: Dolazak i upoznavanje s Masai svijetom
KENIJA I TANZANIJA Drugi dio: Oči u oči, usne na usne
KENIJA I TANZANIJA Treći dio: Biti jedan od njih
KENIJA I TANZANIJA Četvrti dio: Amboseli – u carstvu slonova
KENIJA I TANZANIJA Peti dio: Goodbye Kenya, hello Tanzania!
Iznadprosječnih osam sati sna godilo je i duši i tijelu. Izlaskom sunca i kavom na otvorenom počeli smo svoj pravi dan u Ngorongorou. Jutro je bilo predviđeno za obilazak te kaldere, a popodnevni sati za put do Nacionalnog parka Serengeti. Jedan dio kratera u potpunosti je zelen, prekriven šumom, a drugi sušiji, isprepleten travama i drvećem akacija. Mi smo došli u doba godine kad je krater bio izrazito zelen i pun životinja. U njemu živi nekoliko desetaka tisuća velikih sisavaca, uglavnom gnuova i zebri, a uz mnoge manje vrste i grabežljivce, vidjeli smo i krda slonova, bivola, vodenkonja te nekoliko izuzetno rijetkih crnih nosoroga. Nekad je imao najveću koncentraciju lavova u Africi, no, prije 50-ak godina, uslijed suše i nedostatka vode, rojevi mušica počeli su se hraniti lavljom krvi, što je dovelo do bolesti, i u konačnici pada populacije lavova. Čini se da je ekosustav Ngorongoroa zatvoren zidinama vulkana i da se životinje iz područja kratera ne mogu seliti, no krda gnuova i zebri tijekom svibnja i lipnja svake ga godine napuštaju, u potrazi za hranom i vodama Serengetija. U manjoj mjeri, no s vremena na vrijeme odlaze i druge kopnene životinje, sve osim vodenkonja. Njih u realizaciji tog velikog poduhvata sprječava težina od nekoliko tona i 600 metara visoki rubovi vulkana.
Spuštanje s vrha na dno kratera sam prespavala. I dalje sam, bez obzira na divotu oko mene, imala izrazito čudnu i jaku potrebu za spavanjem. Kako ni ničim izazvane modrice po tijelu nisu prolazile, bili smo sigurni da se s mojim organizmom dešava nešto što nije bilo u planu i nije baš za poželjeti. Pogotovo tamo, u srcu divlje Afrike. Papa Masai postajao je sve zabrinutiji.
Pauza za ručak bila je naša najdraža vrsta pauze za ručak. U prirodi, na otvorenom, sistem snađi se, sa stotinama gnuova i zebri samo nekoliko desetaka metara iza naših leđa. Samo par minuta ranije prošli smo kraj grupe lavova i dva nosoroga. Pomislila sam: „Jesu li David i Beatus prolupali?“ Papa Masai i ja adrenalinski poklon prihvatili smo s oduševljenjem. Otvorili smo lunch pakete s napitkom, jabukom, bananom, krekerima i komadom pečene piletine. Sjedili smo na velikoj grani, ručali i uživali. Po taj smo osjećaj došli. Beatus je svoju bocku pojeo brzinom svjetlosti, a ja lagano, griz po griz. I onda, bam. U djeliću sekunde piletina mi je nestala iz ruke. Imate ideju kako? Ne, nije mi je oteo ni Beatus ni babun. Bio je to orao. Ugledao je potencijalnu metu, zaključio da je pravi trenutak, nevjerojatnom preciznošću strelovito se spustio i otišao s plijenom, ni ne okrznuvši me. Papa Masai, David i Beatus umirali su od smijeha još satima poslije. Dobro je što su tanzanijske banane najbolje banane koje sam ikad okusila. Male, ali izrazito slatke i sočne. Na kraju ni nije tako loše ispalo. Orao je grickao bocku, a ja bananu.
Prostrane savane u kombinaciji s Beatusom potom su nas odvele do Nacionalnog parka Serengeti. Serengeti je jedno od najpoznatijih utočišta divljih životinja na svijetu. Na tom se području svake godine odvija najveća seoba sisavaca, kad milijuni biljojeda dolaze u potragu za trajnim izvorima vode. Njih prate i čopori grabežljivaca, prvenstveno lavova i hijena. Na improviziranom ulasku u park zaustavila nas je Masai obitelj u sastavu stare mame Masai, dvije mlade djevojke te nekoliko djevojčica i dječaka. Kako nije bilo glave obitelji, Papa Masai odlično se uklopio. Vrlo brzo stvorena je pozitivna atmosfera koja je rezultirala i zajedničkim plesom cijele obitelji. Dežurna blagajnica iskoristila je priliku i od Pape Masaija zatražila da joj dolare dobivene od turista zamijeni za njihove tanzanijske šilinge, što je, kao novopečeni muž, rado i učinio. Molili su nas i nešto hrane, i mi smo im dali sve što smo imali, bocu vode, bananu i nekoliko keksi. Okupili su se oko te tri namirnice i bratski ih podijelili, uz beskrajnu zahvalnost u očima. Spremno su pozirali i hihotali se gledajući svoj lik na zaslonu foto-aparata. Jedna od djevojaka izrazila je želju da se i sama okuša kao fotograf. Priliku smo joj dali, a koliko je bila uspješna, procijenite sami.
Kao što to uvijek biva, probavni problemi snašli su me kad nije trebalo. Lagana bol u trbuhu svakih bi pola sata kulminirala, pa prošla, i tako u krug. Prije smještanja u kamp i vlastitog wc-a čekalo nas je još nekoliko sati safari vožnje. „Dobro je, izdržat ćeš, nije ti prvi put“, bodrila sam samu sebe, dok su mi kapljice znoja probijale kožu. Distrakciju s grčeva u trbuhu pružali su mi prekrasni, beskrajni pejzaži, divlje životinje u lutanju, prizor usnulih lavica na stijeni, i, ponajviše, ni više ni manje nego obitelj od 22 lava smještenih u hladovini bujne krošnje. Bilo je to nekoliko umornih ženki s mladima, punih trbuha i udobno zavaljenih u raznim pozama, sjedećim i ležećim, na trbuhu ili na leđima. Sve se lavice okote u otprilike isto vrijeme, tako da mladunčad živi i odrasta zajedno. Svaki od njih prepoznaje svoju majku, no ne drži se isključivo nje. Sišu bilo koju od prisutnih lavica. Na nas se uopće nisu obazirali, uznemiravale su ih jedino muhe, odlučne u namjeri da se napiju malo kraljevske krvi. David i Beatus vidjeli su gotovo sve, no taj prizor čak ni njih nije ostavio ravnodušnima. Biti na nekoliko metara udaljenosti od tolikog broja lavova nije prizor koji se viđa svaki dan.
I onda, nakon višesatne muke, nisam više mogla. Vulkan u meni navodio me na pomisao da ću eksplodirati. Bilo je samo pitanje trenutka. Kombinacija bijele odjeće, društva od tri muškarca u zatvorenom automobilu, divljine, grabežljivaca i proljeva nije dobitna kombinacija. „Beatus, stani, ne mogu više!“ zavapila sam, istovremeno uzimajući rolu papira i spremajući se za trk do najbližeg grmlja. Ali ne. „Obavi to iza auta. Ne možeš u grmlje. Imaj na umu lavove otprije par minuta. Mogu te ubiti, je li vrijedno?“ smirivao me i sam vidno uznemireni David. Kad je i Papa Masai odlučno rekao ne, više nije bilo rasprave. Međutim, iako sila ne pita, ženskost mi to nije dopustila. Rijetko plačem, ali tad sam plakala. Mislila sam da ću umrijeti, što od boli, što od poniženja. U nikad zgrčenijem položaju izgurala sam još dva sata. Nikome više nije bilo do životinja. Beatus je jurio koliko je god mogao, baš kao Kharisa na večeru. Za potpuni dojam, snašla nas je još i jaka kiša popraćena grmljavinom, životinje su nestale, mrak i temperatura pali, a mi ostali sami i prepušteni sebi. Lagana svjetlost u daljini označavala je dolazak u kamp i nadala sam se, kraj torture tog dana. Kamp je imao svega par šatora i bio je zamjena za pred koji dan izgorjele lodževe. Nekoliko Masai mladića dočekalo nas je s kišobranima i trčeći uvelo u naš šator. Za razliku od prethodnih, taj je šator bio potpuno običan šator. Bili smo promrzli, gladni i neugodno iznenađeni viđenim. Dobiveni smještaj bio je nešto potpuno drugo od planiranog. Nije bilo ni tople vode. Tuširanje je poseban proces, mora ga se najaviti nekoliko sati unaprijed, kako bi Masai zagrijali vodu i pretočili je u spremnike. Ista je stvar bila i s wc-om. Tuš i wc ograđeni su platnenom tkaninom, ranga meksičkog zatvora. „Tuširanje ništa, ali vode za wc natočite puno“, brinuo je Papa Masai. Onako izmučena, prljava, suhe, raščupane kose, s brojnim modricama po tijelu i ničim izazvanim krvarenjem iz nosa, izgledala sam neprepoznatljivo, kao povratnički vojnik iz višegodišnjeg rata. „Gdje sam to doveo svoje dijete?“ Papa Masai razmišljao je naglas, jedva susprežući suze. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kad nije vladao situacijom i kad se osjećao potpuno bespomoćno. Iznemogli i potrošeni legli smo u krevete, u najdebljoj odjeći koju smo ponijeli. Bilo je stvarno hladno. Moja je noć bila burna. Spavanje, wc, spavanje, wc. Životinje su slobodno hodale oko šatora. Iz sna su nas budili rika lavova i cerekanje hijena, po odokativnoj procjeni, na 20-ak metara udaljenosti. Nismo se bojali. Sjediti na wc-u uz glasne urlike divljih životinja ima svoju čar.
Želite li pogledati naše fotografije i s drugih putovanja, posjetite GlobeIQ by Zoran Bijač https://globeiq.net/