– Pf. Kakva životinja se ne bi tuširala tjedan dana – zapitam se svaki put kada skrolam nekim od popularnoznanstvenih članaka koji savjetuju čitatelje da se prestanu toliko često tuširati. A takvih članaka ima.
Primjerice, ovaj, ovaj ili ovaj nastoje nas uvjeriti da se ne bismo trebali tuširati svakoga dana zato što iritiramo kožu, remetimo rad dobrih bakterija i, generalno, radimo više štete nego koristi. Iako se radi o savjetima dermatologa, koji sigurno o tome znaju više od mene, s prezirom sam otpuhivao na njih.
No, nedavno me počelo zanimati kako bi to izgledalo. Naime, otkad znam za sebe tuširam se baš svaki dan, a svaki dan perem i kosu, što također nikako nije preporučljivo. Unatoč tome, nisam se uspio izvući iz tog začaranog kruga svakodnevnog ribanja, a nisam ni želio, jer i nije najgora navika na svijetu biti čist.
Ali vrag mi nije dao mira. Morao sam vidjeti kako bih funkcionirao u svakodnevnom životu s toliko različitim režimom osobne higijene od svog uobičajenog. Zato sam odlučio iskusiti kako je to biti bez luksuza koji uzimamo zdravo za gotovo i provesti tjedan dana bez tuširanja, kupanja ili pranja bilo koje vrste. Odabrao sam razdoblje od jednog radnog tjedna, odnosno od ponedjeljka do petka, uz normalno obavljanje svog posla s punim radnim vremenom, sve kontakte s ljudima, koje i inače iziskuje novinarski posao, i boravak sa svojim (ne)sretnim kolegama u zajedničkom prostoru. Smatrao sam da nema smisla uključiti i vikend u ovaj eksperiment zato što ga ionako obično provodim kod kuće neopran u fetusnom položaju, kontemplirajući o smislu života, pa i ne bi bilo neke razlike.
I nećete vjerovati što se dogodilo! Koža mi se pročistila, mirisao sam na svježe pečeni kruh, samopouzdanje mi je poraslo, nabacio sam šest kila mišićne mase, žene su me gutale očima i… Ne. Naravno da ne. Uglavnom sam smrdio, znojio se i osjećao kao jedna od onih ljepljivih traka za muhe koje se vješaju sa stropa. Evo kako je to izgledalo.
Dan 1.
Prvi dan je bio potpuno normalan. Večer prije sam se posebno temeljito istuširao i oprao kosu dva puta, pokušavajući naći način na koji bi skinuo što više mrtvih stanica kože sa sebe i olakšao si tjedan pred sobom. Jadna naivčina.
Potkraj prvog dana, kada sam preskočio svoju dnevnu rutinu pod tušem, bio sam prilično nervozan oko toga u kakvom ću se stanju ujutro probuditi.
Dan 2.
Probudio sam se u relativno normalnom stanju, bez primjetljivih aromatičnih tjelesnih isparavanja. Iznimka je bila kosa, koja je postala vidno beživotna i pomalo masna. U tom zaključku mi je pomogla i kolegica, koja je došla do mog stola u redakciji, primila mi jedan pramen s dva prsta kao da se radi o nasukanom lešu meduze na plaži, i konstatirala “Masna ti je”. Hvala, kolegice Dina.
Tijekom dana imao sam dojam da svi osjete moj smrad. To je bilo na psihološkoj bazi jer onog pravog, srčanog mirisa još nije bilo, no postalo mi je jasno da je upravo to jedan od najtežih elemenata ovog eksperimenta – konstantno paranoično razmišljanje o tome da svi znaju, svi osjete i da hodaš u nekom zelenom oblaku toksičnog plina kao u crtiću. Tome nije pomogao ni radni dan, koji je zahvaljujući sjednici gradskog vijeća trajao do 21 sat. Ne biste vjerovali koliko se čovjek uznoji slušajući o amandmanima, člancima, proračunskim stavkama i tradicionalnom prepucavanju lijevog i desnog političkog bloka s govornice.
Dan 3.
Začudo, danas nije bilo toliko loše. Ne znam je li već stvar navike, ali nisam primijetio neke drastične promjene u odnosu na jučer. Čak i moja masti sklona kosa je relativno pristojna, a ono čega sam se najviše bojao, svrbeža tjemena i peruti, uopće nema. Današnje aktivnosti na terenu uključivale su praćenje službenog posjeta predsjednice, i sve njene obožavatelje mogu umiriti, u svakom trenutku sam se držao na sigurnoj udaljenosti kako ne bi došlo do incidenta na državnoj razini.
Zapravo, ovo nepranje nije ni toliko strašno. Ne znam čega sam se toliko bojao.
Dan 4.
Smrdim kao križanac prošlogodišnje sarme i zapaljenog kompostišta. Koža mi je dobila neku vrstu zlokobno masnog pokrova. Kosa mi je poprimila svojstva glinamola, kako je namjestim, tako stoji. Uhvatio sam se kako sjetno gledam u lokvu na parkiralištu i maštam o tome kako mi njena voda miluje tijelo. Najgori dan u tjednu.
Dan 5.
Kosa mi je kao kaciga na glavi, nastojim je ne dirati previše jer imam dojam da bi otpala u pramenovima. Mogao bih protrljati tavicu na glavi i na tome ispeći jaje na oko.
Tijekom radnog dana pokušao sam kolegicu iz druge redakcije na što ležerniji način pitati smrdim li. Naravno da je ispalo iznimno čudno jer kako uopće uvesti to u razgovor na prirodan način? Uglavnom, gledala me u čudu i rekla da ne. U slučaju da nema nikakvih skrivenih motiva zbog kojih bi lagala, i peti dan moja isparavanja očito većinom ostaju na meni. Vjerujem da pomaže i to što ruke držim strateški uz tijelo i minimiziram cirkuliranje zraka oko pazuha.
Koža mi je, kada je očito shvatila da od vode ovoga tjedna neće biti ništa, počela koristiti svoje obrambene mehanizme, pa je tako počeo i svrbež. Došlo mi je da je ogulim sa sebe. Srećom, kako sam ja zaspao, tako je zaspalo i svrabno čudovište. Sutra… Sutra je taj dan.
Dan 6.
Konačno. Svemu je kraj. Najbolje tuširanje u mom životu. Bez pretjerivanja.
Zaključak
Što na kraju mogu zaključiti iz ovoga? Kao prvo, za normalno svakodnevno funkcioniranje nije potrebno svakodnevno tuširanje. Hoću li se i dalje tuširati svaki dan? Vjerojatno. Zato što to volim i uživam u tome. Ali dobro je znati da ako iz bilo kojeg razloga ne mogu doći do vode ili tuša, mogu živjeti i bez njega neko vrijeme.
Najviše promjena primijetio sam nakon tri dana, kada mi se kosa počela ozbiljno mastiti, a osjećao sam da mi je koža jednostavno nečista. Samo zdravlje mi, naravno, u tjedan dana nije moglo biti narušeno, ali puno više je utjecao mentalni aspekt nepranja. Kako su odmicali dani, sve sam se neugodnije osjećao u javnosti, među ljudima, poznatim ili nepoznatim, a i sam sa sobom. Ako zbog ničega drugoga, ne bih ponovio ovaj eksperiment samo zbog toga.
