Priča Križevčanina Slavka Švagelja nije tipična hrvatska priča o mladom čovjeku koji odlazi u inozemstvo u potrazi za poslom, boljim životom i budućnošću. Taj 27-godišnjak imao je dovoljno prilika kao vrhunski kuhar i u Hrvatskoj, no želio je nešto više. Tako je, korak po korak, završio u egzotičnom Kataru gdje radi u restoranu jednog od najboljih hrvatskih chefova, Andreja Barbierija.
Za odlazak na praktički drugi kraj svijeta, u kulturu i okruženje potpuno nepoznate ljudima našeg podneblja, trebala je i dobra doza hrabrosti, no Švagelj je objeručke prihvatio ponuđenu priliku. Barbieri je otvorio restoran Quavanna u jednom od najskupljih shopping centara, a Švagelj je dio njegove kulinarske ekipe koja kuha za ugledne goste navikle na najbolju uslugu i gastronomski doživljaj.
– U početku sam radio u Križevcima, ali vise me je privlačio turizam, pogotovo na moru. Dvije godine radio sam u Rovinju u samom centru, gdje sam puno naučio. Poslije toga završio sam u Dubrovniku, gdje sam imao jedno od najljepših iskustava. Radio sam u Dubrovačkim vrtovima sunca gdje se nalazio ekskluzivan hotel s pet zvjezdica, Radisson blu. Tamo sam mnogo toga vidio i naučio, imao sam najbolji tim i chefove koji su vrlo rado podijelili svoje znanje na nas. Nakon vođenja restorana u hotelu, dobio sam ponudu za glavnog chefa kuhinje na samom Stradunu. No, kako se sezona bližila kraju, htio sam negdje na godišnji odmor u tople krajeve, zapravo sam htio u Dubai ili Egipat da upoznam tu kulturu, narod i hranu, ali dobio sam odličnu ponudu u prvom hrvatskom restoranu u Kataru koji se bavi mediteranskom kuhinjom – opisao nam je mladi kuhar svoj put do današnjeg posla.
Švagelj je od malih nogu imao volju za kuhanjem i pripremom hrane, već sa sedam godina krenuo je s jednostavnim jelima poput palačinki, a kasnije je nastavio razvijati svoje sklonosti kroz školovanje i obrazovanje. S obzirom na svoje iskustvo u hrvatskim, a sada i u inozemnim restoranima, nije mu teško uočiti sličnosti i razlike između uvjeta i prilika za rad.
– Treba se truditi, dati maksimum, voljeti taj posao, i vrati ti se trostruko. Bez obzira koji posao radili. Kroz posao, ali i privatno, prošao sam više od 300 restorana. Hrvatska ima veliku paletu hrane, na njoj bi trebalo još i dosta poraditi te gostima i turistima ponuditi ono najbolje. Oni će to prepoznati i platiti. Što se tiče Katara, ovdje se radi organizirano, bez stresa, smireno i svatko zna što radi. Svatko je plaćen za točno što treba i za što je došao raditi. U Hrvatskoj je to drugačije jer mnogi poslodavci iskorištavaju svoje zaposlenike, rade im gomilu prekovremenih i još nisu plaćeni za to. Ovdje toga nema – opisuje nam naš kuhar.
Život u Kataru neusporediv je sa životom u Hrvatskoj, od očitih stvari kao što je standard pa do bontona vožnje po ulicama i stravičnih kazni za kriminal.
– Život u Kataru nije nimalo jednostavan. Vrlo si ograničen i jednostavno se moraš prilagoditi situaciji. Ne jede se svinjetina, alkohol je zabranjen ili ga kupuješ u posebnim dućanima i plaćaš ga suhim zlatom. Isto je i za cigarete. Nema izlazaka, ako ih i ima u sklopu su skupih hotela, i upad je vrlo visok. Hrana, potrepštine su u dućanima također duplo skuplje, odjeća i obuća je nešto jeftinije. Postotak kriminala je vrlo nizak, zapravo skoro ga i nema. Ovdje se kažnjavaju ljudi, za krađu, loše postupanje prema ljudima i slično s izravnim zatvorom ili te šalju na rezanje ruke ili glave, ovisi o postupku koji si počinio – kaže Švagelj.
Prema njegovim riječima, Katarci su karakterno vrlo zatvoreni, no jednom kada vas upoznaju, otvore se i pokažu veliko srce. Posebno vole Europljane te ih cijene i više nego domaće ljude. Isto tako, iznimno su bogati i ne prezaju od toga da svoje bogatstvo i pokažu na svakom koraku.
– Katarci raspolažu s ogromnom lovom, ovdje kod njih mora biti sve na gotovo. Čudno mi je bilo u početku, ali oni još uvijek imaju kod kuće svoje robove, koji za njih rade. Kod njih nema da nema. Kupuju u najskupljim dućanima, voze najskuplje automobile, posjeduju ogromne vile, i toliku količinu novca da ni sami ne znaju na što više da troše. Kupnja najnovijeg Porschea ili neke nekretine u Londonu je za njih kao dok mi idemo u dućan po kruh. Jako su lijen narod, bude se oko podneva, dođu na posao i odu za sat-dva. Najviše drže do tradicije, odnosa između sebe i svoje obitelji, međusobno se jako vole i poštuju. Vole provoditi vrijeme u starome gradu navečer, uz ispijanje kave, pušenjem nargile i odlaziti u restorane. Vrlo su neprofesionalni u prometu, po gradu se voze 140 na sat. Puno je prašine i česte su pješčane oluje, sve je jako skupo, skup je život, promet je lutrija da se vratiš u komadu kod kuće ili na posao. Prvih para dana mi je trebalo da sve to mi se slegne – prenosi nam on svoje dojmove.
Naravno, ima ih priliku promatrati i u restoranu, a kao gosti su vrlo zahtjevni. Vole eksperimentirati, kušati nova jela, vole da im je sve na stolu čim prije, da je lijepo aranžirano, a ne žale troška čak ni ako im se ne sviđa okus.
Naš mladi kuhar ističe kako se voli usavršavati u raznim područjima svoje djelatnosti i obožava učiti, a smatra da je hrvatska gastronomija izuzetno napredovala posljednjih godina te domaće chefove, poput Andreja Barbierija, Ane Grgić, Davida Skoke, Igora Gudca i Rudolfa Štefana, vidi kao profesionalne uzore u koje se vrijedi ugledati.
– Prošao sam dosta različitih tipova kuhanja i pripremanja hrane. Volim možda više pripremati meso i ribu, talijansku kuhinju i tjestenine. Jako volim pripremati slastice, ali u tome mi ipak treba još vremena da sve usavršim. Zapravo, pripremanje slastica oduzima najviše vremena, i jako je zahtjevno, ali to gosti prepoznaju – uvjeren je Švagelj.
Volja i ljubav za hranom itekako je potrebna da bi se izdržao često suludi tempo posla i zahtjevi rada u profesionalnom kuhinji. Nisu rijetka svjedočanstva o 12, pa i više, sati radnog vremena koje kuhari provode u restoranima, a Švagelj je to osjetio i na svojoj koži.
– Da, istina… U kuhinji je takvo radno vrijeme. Naravno, u ugostiteljstvu nema slobodnog praznika ili blagdana. To je takav posao. Ako želiš postići nešto u životu onda moraš i raditi, bez obzira na radno vrijeme u ovome poslu. Bilo to 12 ili 15 sati, koliko sam ja znao raditi. Ali, isplatilo se svakako. Svako provedeno vrijeme u kuhinji čini te ozbiljnijim, trudiš se i napreduješ – opisao nam je dobre strane.
Uz posao, on ipak stigne i baviti se hobijima i svojim drugim strastima, poput fotografije, dizajna interijera, modelinga, čitanja, fitnessa ili putovanja. Njegov Instagram profil pruža uvid u sve njegove interese, od, naravno, kuhanja, pa do svakodnevnog klesanja vlastitog tijela i brige za izgled, a neke od fotografija više otkrivaju nego skrivaju. Sve to ipak drži odvojenim i kaže da se ne bi upuštao u eksperimente poput erotične prezentacije hrane ili fokusiranja na njena afrodizijačka svojstva.
– Ne bježim od toga da treba izgledati pristojno, uredno i lijepo, bilo koji posao radili. Koliko imam vremena, posvećujem se izgledu no ne smatram se ničim posebnim, isti sam kao i drugi ljudi. Volim provesti slobodno vrijeme u teretani jer nakon nekoliko sati kuhanja u kuhinji probavate mnoga jela, i ne bih želio da sa 30-40 godina imam 100 kila. Prehrana i vježbanje vrlo su važni ako želimo postići neki rezultat na sebi. Mnogi me uspoređuju sa Lukom Nižetićem, jer i on kao pjevač, model i osoba koja se bavi kuhanjem također sve to spaja u jedno. Što se mene tiče, kuhanje gol, kao prezentacija hrane ljudima dok sam bez komada odjeće na sebi… Možda ipak samo privatno za bolje polovice, ne bih mješao golotinju i kuhanje. Možda neko fotografiranje za neki časopis i blog, kuhanje je ozbiljna djelatnost
Sve mu to omogućava i posao u Dohi, no tu ne misli stati. Ponuda ima itekako mnogo, ne zna kada i što će odabrati za daljnji tijek svoje karijere, no sigurno je to da se ne želi ograničavati. Isto to savjetuje i drugim mladima koji razmišljaju o tome da idu u inozemstvo.
– Mnogima koji odlaze, želim sve najbolje. Ne bojte se otići raditi u inozemstvo. To vam je veliki korak i stepenica u životu, bilo tri mjeseca, šest mjeseci ili godinu dana, pred vama će biti stavljeno iskustvo i znanje, a na vama je da ga uzmete koliko ga u stvari želite. Nitko vam to kasnije ne može oduzeti i vratit ćete se već izgrađeniji, i vidjet ćete kako se drugdje u zemljama živi. Vratiti se možete uvijek, svojim domovima, novom poslu, obitelji… Ne zatvarajte vrata za sobom, i budite dobri, pošteni, kreativni i ne zaboravite od kuda dolazite. Prezentirajte svoju zemlju – poručuje on.
Osim toga, nudi i nekoliko konkretnih savjeta za one koji tek kreću u karijeru kuhara. Prema njegovim riječima, najvažniji je rad i prepoznavanje dobrih prilika.
– Zasučite rukave, krenite od samog školovanja i slijedite svoje srce i želje. Ako zaista volite kuhanje i želite se time baviti, znajte da ste izabrali doista težak posao, trebat ćete se puno toga odreći da dostignete cilj. Sama praksa i škola je izuzetno bitna, slušajte svoje profesore, puno ćete naučiti. Također, birajte mjesta za rad koje imaju neko izgrađeno ime. Treba vam znanja, iskustva, kreativnosti i mašte. Polako i postepeno gradite svoj imidž i slušajte starije. Ostvarit ćete snove samo onoliko koliko zapravo od sebe dajete. Ne ide sve preko noći – zaključuje Slavko Švagelj.
