Pogled sa istaknute stijene na samom rubu te provalije, iznad vrhova krošanja bukvi i jela pruža zapanjujući pogled. Kamena kralježnica izdigla se iznad zeleno-žutog krajolika travnjaka i šuma, kao ostatak nekog davno preminulog, ogromnog dinosaurusa, godzile ili sličnog čudovišta. Samo što je ova kralježnica dugačka kilometrima, a visoka stotinama metara. Geolozi se ne bi složili s time, a njihov opis je sljedeći: vapnenačke, gledano u dugom vremenskom razdoblju stijene sklone eroziji elemenata prirode. Tektonika je pak poredala stijene u pravilan niz poput zida koji se izdiže iznad divovskih zelenih dolina, a one najviše monolitne stijene nazivaju se kukovi.
Snijeg i hladni vjetrovi davno su stresli većinu suhog lišća, a ono malo što se ostalo grčevito držati, sada je zarobljeno u ledu. Stabla su sada bijeli kosturi, skulpture od leda i inja. Dolinu i kukove ogrnuo je snijeg, jedino gole okomite litice još odolijevaju bijelom ogrtaču. Bjelina opet bode oči, ovaj put snježna. Plavo nebo stvara bajkovit ugođaj, zrak je kristalno jasan pa se udaljeni kukovi savršeno vide, ali pogled puca i mnogo dalje. Snijeg škripi pod gojzericama i pravi je užitak hodati kroz njega u ovakvom okruženju.
Ovo je jedno od najljepših predjela Velebita, mitske hrvatske planine čijim gudurama, livadama, gustim šumama krstare medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim utabanim stazama generacije planinara iznova otkrivaju draži ove planine koju se čini se ni cijeli životni vijek ne mogu zasititi. I dok su većina velebitskih vrhova blage rudine (travnjaci) tek sa kamenom kapom na samom vrhu, ili obrasli šumom, Dabarski kukovi su carstvo gole stijene. Možda im samo Hajdučki i Rožanski kukovi konkuriraju krševitošću, ali ne i monolitnošću i tolikom dominacijom nad okolnim okolišem. Do Dabarskih kukova pak ne treba neki poseban trud. Iz Gospića se penje cestom na Velebit prema Karlobagu i dakako obrnuto. U mjestu Baške Oštarije potom kreću planinarske staze na nekoliko strana, a za kukove treba odabrati one na sjever.
No, već drugi dan su sivi oblaci zastrli nebo, grane mlataraju do iznemoglosti, a vjetar divlja na otvorenom noseći zapuhe snijega. To je Velebit – nepredvidljiv i divlji. Dolaskom to tunela i prijevoja Oštarijskih, nestalo je i snijega pred naletima bure, ali i veće temperature zbog smanjene nadmorske visine. Iako mjestimično samo hrpa kamenja, cesta se mjestimice jasno raspoznaje kao ravan, poslagan kamen u okolni krš. Skoro u svakom trenutku pruža se pogled na plavi Jadran, kroz rijetko grmlje i kržljavo drveće. U jednom trenutku staza prerasta u pravu cestu, nekoliko metara široku i s rubnim zidićem. Ovdje su davno prolazila kola, zaprege, ljudi i roba na putu iz Like prema moru.
Danas na planinu dolaze rekreativci, planinari, ljubitelji zimskih radosti. Iskustvo planine i blizina mora čini ga još primamljivijim kada u žarkim ljetnim danima turisti žele potražiti svježi povjetarac i neokaljani miris prirode s pogledom na veličanstvene Dabarske kukove.