Ostanete li dovoljno dugo u dresu jednoga kluba, osvojite navijače svojim pristupom, nosite kapetansku traku, predvodite momčad na i izvan terena te imate onaj potez koji zaustavlja dah publike, velika je vjerojatnost da ćete dobiti kultni status. Takav ima Mario Oršić, kapetan imbriovečkog Borca.
Prije nego li je obukao dres trenutno vodećeg kluba Prve ŽNL, igrao je za Varteks u kojemu je prošao sve mlađe kategorije, zatim Čakovec nastupajući u juniorskoj Prvoj HNL, pa i Kraljevčan 38, nakratko Biograd na Moru, Jalžabet, Spartak iz Male Subotice, Novi Marof i ludbrešku Podravinu. S potonjima je osvojio varaždinsko prvenstvo i Županijski kup, dok će uskoro napuniti desetu godinu kao jedan od ‘boraca’. Koje je trofeje ugrabio u Imbriovcu? Ma, samo četiri kupa i jednako toliko prvenstava.
– Lijepo je čuti da me smatraju ikonom županijskog nogometa. Vjerujem da sam mu dosta doprinio – pomalo skromno kaže Oršić.
Ako ste upoznati s njegovom sportskom poviješću, pola odgovora na pitanje o Oršićevim najdražim utakmicama i trenucima već znate. Riječ je, naravno, o utakmici Hrvatskog kupa protiv zagrebačkog Dinama, odigranoj pred tisuću gledatelja – kruni njegove karijere.
– Pamtit ću i utakmicu Županijskog kupa protiv Križevaca. Iako desetkovani, uspjeli smo pobijediti, a oni već složili majice ‘Kup je naš’. Također, i Kup protiv Tehničara iz Cvetkovca. Bio sam strijelac u remiju 2-2, pa smo prošli na penale u kojima sam zabio u petoj seriji. Velika fešta – prisjeća se Oršić.
“Kao kapetan ne vičem bez veze, ne postavljam se kao neki bog”
Nogomet je tijekom godina napredovao, što se danas ogleda čak i na amaterskoj razini. Stoga se od obrambenih igrača, nekad drvosječa, traži razigravanje, pokretanje napada svoje ekipe. Upravo tome Oršić, kao tehnički potkovani igrač velikog iskustva, teži.
– Iz zadnje linije sve počinje. Puno je lakše igrati u sredini kada ti stoper doda loptu kroz dvojicu. Ne volim grub nogomet, više pas-igru. Shodno tome, rado haklam i igram mali nogomet jer samu drugoj malonogometnoj ligi bio najbolji strijelac – priča Oršić.
Bojan Vručina trenutno je najveće ime s kojim dijeli svlačionicu, iako se tijekom godina lista lagano stvarala. Pa je tako u mlađim danima izmjenjivao dodavanja s Darijom Jertecom, ‘majstorom nogometa i veseljakom izvan terena’, zatim ‘odličnim nogometašem, kolegom i majstorom’ Ivanom Vrkićem, te Josipom Fažonom i ‘najboljim partnerom u veznom redu ikad’ Matijom Mujkićem.
– Kao kapetan ne vičem bez veze, već da podržim mlađe. Sve rješavamo uz dogovor s trenerom. Ne postavljam se kao neki bog, želim ponašanjem biti uzor. Usto, važno je poštovanje mlađih prema starijima. I da smo klapa, za i poslije tekme – smatra Oršić, stavljajući Borac u sami vrh klubova sjeverozapadne Hrvatske glede organiziranosti.
Otkrio je gdje želi zaključiti karijeru i što planira nakon
Uzevši u obzir njegovu dugovječnost u nogometu podravsko-prigorske, pa i sjeverozapadne Hrvatske, Oršić je i više nego legitimni kandidat sposoban prokomentirati njegov razvoj.
– Županijski nogomet ide prema boljem. Sve su lige jake, više nikoga ne možeš pobijediti bez truda i napora. Dobro je i to da se družimo, rekreiramo, da nismo stalno pred mobitelom, računalom i televizorom. Loše je, pak, što su neki igrači možda preplaćeni. Ipak se nogomet igra iz ljubavi. Sve je u redu dok je u normalnim okvirima. U Borcu smo zadovoljni, svote nisu velike, ali su redovne. Barem za džeparac i cugu – priča.
A koliko ćemo ga još gledati na terenu, ovisit će o zdravlju. Sigurno je kako posljednji sudački zvižduk želi čuti u dresu Borca. U veteranski nogomet neće zagaziti, već će prednost zalaskom karijere dobiti trenerska uloga.
– Imam želju, najvjerojatnije ću upisati, ali moram uskladiti s poslom. Trenirao bih nekoga, prenosio znanje i pomogao drugima. U nogometu sam skoro 30 godina. Nekaj sam i naučio – zaključuje Oršić.