Ako ste se ikad našli u situaciji u kojoj je vaš život, nažalost, visio o niti, onda ni ne znate u čijim ste rukama vrlo vjerojatno bili u trenutku nesvijesti. Iza nje je ukupno 29 godina života, a nešto manje od dvije i pol godine života u Koprivnici. Života kojem se nije nadala, koji nije striktno tražila, ali kojeg je presretna prihvatila kada joj se ponudio. Zaljubila se u Koprivnicu. Zaljubila se itekako.
Živjela je u Splitu, tamo je studirala medicinu, radila je na Hvaru u hitnoj pomoći, a dolazak u naš grad nije planirala, no situacija u splitskoj bolnici, kako nam Jasna Bućan Cvitanić govori, nije bila bajna. Ako nemaš političku pozadinu iza sebe, jako je teško dobiti specijalizaciju, a ono što je Jasna željela specijalizirati jest anesteziologija, koja je deficitarna u cijeloj Hrvatskoj, no i ona je teško ostvariva ako se fokusirate na Split, rekla nam je naša sugovornica.
– Imam jako puno tog našeg dišpeta i rekla sam da nema šanse, jer ako ja to ne mogu dobiti radi sposobnosti, onda neću ni preko nekog političara – jasna je bila specijalizantica anesteziologije Jasna.
Anesteziologija je odgovorna specijalizacija i za jednu ženu možda i teža nego za muškarca, pogotovo ako ista ta žena zna da želi djecu jednog dana. Puno rada u smjenama, dežurstava, direktnog spašavanja tuđeg života, sve su to bili razlozi zbog kojih Jasna nije znala želi li odvesti svoj život u tom smjeru. No, stvari su se promijenile, odluka o anesteziologiji je pala i naša sugovornica ne žali ni sekunde za time.
– Moram priznati da me doktor Devčić malo ohrabrio pri donošenju odluke i na tome mu hvala. Rekao je ‘znaš što, ja kao anesteziolog sam spreman i mogu napraviti sve, što nije slučaj u drugim specijalizacijama’ – rekla je ova Splićanka zarazne i pozitivne energije te pojasnila kako su drugi specijalizanti, iako znaju sve o ljudskom tijelu, usredotočeni na to čime se bave, a anesteziolozi se, kako kaže, čovjekom bave ‘od glave do pete’, a Jasna nam objašnjava kako voli taj adrenalin, akciju te činjenicu da spašava nečiji život, zato je i odabrala raditi u hitnoj na Hvaru.
U Koprivnicu je došla preko priča kolege s Hvara čiji su roditelji svojevremeno tu živjeli, a ono što ju je na prvu osvojilo jest što su ljudi, odnosno kolege iz bolnice, puno pristupačniji i pristojniji nego u Splitu te mogućnost da puno više toga nauči nego u nekoj bolnici koja je veća od koprivničke.
– Dok sam došla prvi put u bolnicu nitko nije znao tko sam ni što sam, a svi su me tako prihvatili da mi je to bilo skroz čudno, ali sam si rekla ‘idem probati pa kud puklo da puklo’ – kaže Bućan Cvitanić, koja je trenutno na postdiplomskom u Zagrebu, pa je tako zasad na dvije relacije. No, ono što definitivno želi jest da joj Koprivnica postane njezin dom.
– Moj Frane i ja smo došli u Koprivnicu kao momak i cura, a u lipnju 2018. smo se vjenčali i krajem iste godine kupili stan. Sad mi je Koprivnica baš “doma, doma“, znam da smo sad na svojem i osjećaj je odličan – rekla je Jasna, te napomenula kako se Frane zaposlio u PORA-i na mjestu project managera, i da oboje osjećaju jedan veliki mir i da baš trebaju biti tu u Koprivnici, a to im je najvažnije.
I stvarno, kada smo ušli u njihov dom, ostali smo očarani toplinom i ljubavlju koja nas je obasula sa svih strana, zidova i kutova stana. Frane i Jasna odlučili su nas ugostiti u svom domu, jer osim što Jasna uživa u poslu koji radi, također uživa i u kuhanju i opcija da ne dođemo kod njih i ne probamo njezine hranjive i preukusne kreacije, nije bila moguća. A moramo priznati da se nismo previše ni bunili pozivu na veliku gozbu, tko normalan bi?
Što se Jasni sviđa u Koprivnici, a što joj nedostaje
– Imam osjećaj da su ljudi tu generalno posvećeniji poslu i da se manje bave “podapinjanjem nogu”, to mi se sviđa. U bolnici pak nitko ne pati na titule, a svi odgovorno rade svoj posao, to je odlično. Nedostaje mi šušura jer u Splitu je najnormalnije da subotu provedeš na rivi i doslovno satima piješ kavu. Mislim tamo je to normalno i ponedjeljkom. Ispijanje kave je ritual koji traje i po pet sati. Ovdje toga baš i nema u toj dozi. Ali, opet mi je super što su ljudi više obiteljski raspoloženi. Sve u svemu tu su ljudi prizemljeniji nego u Splitu – govori Jasna, no iako je drugačije, sviđa joj se.
More joj nedostaje, priznaje nam, Šoderica joj je s druge strane super, ali žao joj je što nije iskorištena, što nema više kafića i sadržaja.
– Struganje leda s auta, mijenjanje guma. Vidjela sam da ljudi pred zgradom pokrivaju aute, ali mislila sam ‘ma bezveze’. Jedno jutro dok sam se digla shvatila sam da mi barem 15 minuta treba da ostružem auto, nisam imala ni rukavice, ni strugalicu, ali susjedi su priskočili u pomoć. Sad sam nakon dvije godine spremnija, imam čak i sprejeve. Ali, sve to su radosti koje u Splitu ne postoje – smije se Jasna.
Na početku života u Koprivnici Frane i Jasna su se susreli s neočekivanim situacijama, a s nama su podijelili par anegdota
– Pada mi odmah na pamet kako san naučila moje na poslu da se sve stigne, samo treba radit bez nervoze i užurbanosti pa tako moja šefica sad s osmijehom dok ja krenen nestrpljivo prigovarat, samo kaže POMALO – govori Jasna kroz smijeh.
– Joj i ne znam jel to prosto, ali sam se davila od smija. Ja kad sam došla i čula moju tehničarku u sali kako pacijentici kaže da će joj dat pikicu, skoro sam se srušila, jer kod nas u Dalmaciji je pikica umanjenica za ženski spolni organ – nastavlja Jasna te nam prepričava situaciju kada je prvi puta čula da ‘pacijent kuri’.
– Zamislila sam pacijenta kako sidi negdi u kutu bolnice i pali vatru – kaže.
– Moj Frane je na poslu dok su mu nudili “čurke”, bija uvjeren da je riječ o tuki, odnosno puri. E, i dok mi je jedna doktorica rekla kako ima firmu za vikend, ja sam mislila da ima svoju tvrtku, a ne krizmu. Eto toliko o mom “podravskom” – veselo nam prepričava neke od smiješnih situacija i za kraj ovog dijela prepričava nam njihov “doživljaj godine”.
– Kad san napokon dočekala da odem prvi put u gorice na jednu feštu, Frane je dolazija po mene i kako je bila ogromna kiša i blato do kolina, Frane se nije moga izvuć i tako smo sutradan izvlačili auto traktorom, to nam je bija doživljaj godine – prisjeća se uz smijeh.
Jasnu smo zamolili da laički objasni čime se bavi kako bi oni čitatelji koji nisu upoznati s ovom vrstom posla, znali kakav je.
– Kad se dogodi bilo kakvo životno ugrožavajuće stanje takvi pacijenti su odmah primljeni u bolnicu preko hitnog prijema, a onda se zove anesteziološka služba, odnosno zove se intenziviste. Ako je potrebno oživljavanje, onda se odmah zove nas. Anestezija je također jedan dio posla koji radimo. Tada moramo znati sve o pacijentu, njegove bolesti i alergije, koje lijekove uzima, je li bio na operaciji, moramo znati sve da bi znali odrediti koju vrstu anestezije moramo dati.
– Sam proces operacije, odnosno uspavljivanje, ljudi najmanje kuže. Naime, to uspavljivanje nije samo da čovjek spava, to uspavljivanje je “ubijem te i držim te na životu”, tako nekako bi se to laički moglo objasniti – govori specijalizantica anesteziologije Jasna, pa pojašnjava kako pacijent koji je uspavan nema reflekse, prestaje disati, i on u anesteziji ne diše sam već za njega diše aparat. No, ne postoji sekunda vremena kada bi se anesteziolog mogao maknuti od pacijenta. Postoje i anestezije u kojima pacijent može sam disati, ali nema reflekse niti osjet boli. Može se dogoditi da pacijent ima snove, znaju se probuditi s osmijesima. Ima ljudi koji se probude plačući. Na svakoga anestezija drugačije djeluje.
Ljudi nekad znaju reći da nisu ništa jeli niti pili, lažu jer ne shvaćaju problem koji nastaje
– Kad ih uspavamo nemaju reflekse, a pošto mu “upuhujemo zrak”, jer dišemo umjesto njega taj zrak laički rečeno ode u želudac i sve iz njega može otići u pluća i tada nastaje upala pluća koja se rješava teško. Ljudi ne shvaćaju ozbiljnost situacije i činjenice da se moraju držati pravila – govori Jasna te napominje kako naravno postoje situacije u kojima nemaju mogućnost pitati pacijenta osnovne informacije, a tada na “scenu stupa” njihovo znanje i hrabrost.
– Tapkaš u mraku i nadaš se najboljem ishodu, no mi smo istrenirani nositi se s takvim situacijama. Zato i kažu da samo hrabri i malo ludi ljudi izabiru ovakav posao. Doslovce imamo život u rukama u tome trenu i koliko god da je ogromna odgovornost, također je i dobar osjećaj – objašnjava Jasna.
No, nekad se nije lagano nositi sa svime što posao nosi. Realno gledajući nitko nije imun na posao, a svačiji nosi određenu količinu lijepoga i ružnoga.
– Dosta sam emotivna i ima situacija kada plačem skupa s pacijentom. Možda to nije profesionalno, ali ja mislim da je u bilo kojem poslu koji radiš bitno ostati čovjek. Na Hvaru mi je bilo teže jer sam bila na početku poslovne karijere, teško mi se bilo nositi sa smrću ljudi koji mi nisu bili niti malo poznati. Ima tih nekih ljudi koje nikad neću zaboraviti. Ali, ima i lijepih situacija. Jednom sam prilikom u kolima hitne pomoći porodila bebu i koja se zove kao ja – rekla je Jasna i na kraju svih krajeva nam objasnila kako joj je najbitnije pričati o tome kako se osjeća. Koliko bi se Frane složio s njom da je to super, Jasna ne zna, ali očito da se slaže, kad je i dalje uz nju, kroz smijeh nam je rekla naša sugovornica, koja je kao i njen Frane odlučila miran, obiteljski život započeti u našem gradu. U svakom slučaju u Koprivnici je stvarno zadovoljna, kako u poslovnom tako i u privatnom dijelu života. A to je ono najbitnije, zar ne? Naći to svoje mjesto pod zvijezdama koje te iz dana u dan potiče da budeš sve bolji čovjek i uživaš u zajednici u kojoj živiš. I radiš.
