Nije jednom rekao čovjek razočaran u ljubav kako bi, da ima priliku, radije vidio svoju bivšu ljubav nesretnu nego sretnu. Tek je nekolicina stvari u životu jednako traumatična kao prekid dugogodišnje veze ili braka, no opet većina ljudi to uspije preboljeti i živjeti dalje, piše 24sata.
Drugi ipak nisu tako sretni, pa postoje i slučajevi onih koji život provedu u oplakivanju bivše ljubavi ne pružajući sami sebi priliku za novu sreću. Savki podsjetnik na bivšeg partnera, bilo da je to spomen imena ili Facebook fotografija mogu postati noževi koji mu se zabijaju u srcu, uzrokujući srdžbu, tugu ili zamjeranje.
Zašto neke ljude i dalje progone duhovi njihove ljubavne prošlosti, boreći se da otpuste bol nastalu nakon što su odbačeni?
U novom istraživanju stručnjaci su otkrili kako to odbijanje tjera neke ljude da se redefiniraju, a samim time i svoju budućnost kao i romantične izglede. Analizom odgovora ljudi na pitanje koje su lekcije naučili iz prošlih veza, otkrili su kako neki od njih misle da je to odbijanje rezultat negativne istine o njima samima, percepcije njihove ličnosti koja je loša i u budućnosti će sabotirati svaku vezu. Neki od njih su shvatili da su djelovali previše “očajnički”, drugi da su “preosjetljivi”, treći pak “loši u komunikaciji”.
Dodatne su studije istražile posljedice vjerovanja da je prekid veze uzrokovan njihovom velikom manom, a povezujući to ljubavno odbijanje sa svojom ličnosti bilo im je teško otpustiti prošlost i krenuti u nova iskustva. Neki su izjavili da su oko sebe “podigli zidove” kako bi se zaštitili od boli u novim odnosima, dok su drugi bojali govoriti o tom odbijanju novom partneru, bojeći se da ne promijeni mišljenje o njima, misleći kako imaju “emocionalnu prtljagu” (što pak pomaže shvatiti kako neki ljudi skrivaju svoju ljubavnu prošlost, tretirajući je kao ožiljak ili stigme).
Naša je osobnost ključna
Ljudi koji sumnjaju u to da su dobar romantični “ulov”, odnosno imaju komplekse vezane uz svoj izgled, inteligenciju, sramežljivost ili nešto treće, imaju fiksiran stav vjerujući kako su te osobine nepromjenjive. Upravo ta vjerovanja u sebe i percepcija sebe određuje i kako će reagirati na prekid veze – hoće li vjerovati da su sposobni naći nešto bolje i zaslužuju li nešto bolje.
To su potvrdili i u eksperimentu – podijelili su ljude u dvije grupe, od kojih jedni vjeruju kako su osobine njihove ličnosti nepromjenjive, a drugi su bili oni koji vjeruju da se njihovo ponašanje korigira iskustvom, kao i da ovisi o osobi s kojom jesu. Pitali su ih da zamisle kako su ostavljeni od strane dugogodišnjeg partnera, dok su ih u drugom scenariju tražili da zamisle kako su upoznali nekog na tulumu, osjećajući kemiju – no naknadno čuju kako ta osoba govori nekome drugome da im nisu privlačni.
Pojavio se uzorak koji je poslužio kao dokaz – oni koji su vjerovali da su osobine njihove ličnosti nepromjenjive znatno su tragičnije doživjele oba scenarija, dok su oni u drugoj skupini to racionalizirali, uključivši obrambene mehanizme koji ih čuvaju od boli.
