Sjećate li se svojih studentskih dana? Neovisno o tome jesu li oni daleko iza vas ili ste nedavno zaključili taj dio života, izgledali su manje-više ovako. Uvodno upoznavanje s cimerima pa i kolegama s faksa pratila je brucošijada na kojoj se proširio krug poznanika, potencijalnih doživotnih prijatelja ili poslovnih partnera pa i, tko zna, životnih suputnika. Valjalo je, naravno, i nešto pojesti između predavanja, a ako menza nije bila pri ruci kuhale su se hrenovke, tjestenine, rezale salame i slagali sendviči. Čast izuzecima koji su spravljali nešto na tragu majčine kuhinje. No, priznajmo si, takve endeme izbrojit ćemo na prste jedne ruke.
Prekrižili velik dio klasičnog studentskog života
Bilo kako bilo, sada dio toga prekrižite, barem onaj vezan uz odlazak na predavanja, bila ona mrska ili ne, kao i menzu i druženje. Što je, dakako, najbitniji dio. Jer, eto, tako je današnjim studentima, s time da su posebno zakinuti oni koji su kao polaznici prvih godina upisali studentsku 2020./2021.
Iva Barilarić (20), Renato Macan (19) i Gabrijela Fijačko (21) studenti su koprivničkog Sveučilišta Sjever, brucoši koji su na prvu godinu krenuli ukorak s pandemijom koronavirusa. Donedavno su, zanimljivo, bili i cimeri, vrata do vrata, u istoj kući, no kako je model održavanja nastave kombiniran – što znači da dio slušaju online, a dio uživo – Iva se radi posla vratila kući.
COVID-19 mnogima je uskratio uobičajenu inicijaciju u život odraslih, ali i na neslavan način zaključio srednjoškolsko doba. Za državnu maturu pripremali su se na svakakve način, dok maturalnu večer nisu ni doživjeli.
Prva su generacija koja nije doživjela maturalnu večer
– Bio sam uzbuđen povodom maturalne. No, nažalost, zbog virusa bila je otkazana u zadnji tren. A baš sam kupio odijelo i sve… Bio sam malo razočaran jer to je, kao, velika stvar u mladome životu, barem nas tako uče filmovi i serije – kaže Renato koji je iz Zagorja stigao na studij Medijskoga dizajna jer ga jako zanima 2D animacija.
– Prošle sam godine srednju školu maturirala online. Jedino što se događalo uživo bilo je pisanje državne mature, no to nije bio posebno zanimljiv događaj. Što se tiče maturalne večeri, organizirana je i plaćena, ali ukinuta u zadnji tren. Ne osjećam se kao da sam propustila nešto bitno jer maturalnu večer nikada nisam ni poimala kao nešto bitno u mom životu – dodaje Bjelovarčanka Iva, studentica Poslovanja i menadžmenta.
Gabrijela, medijska dizajnerica koja se opisuje kao osoba kreativnoga duha, srednju školu završila je 2018. godine u Novskoj, iz koje je stigla u Podravinu.
Renato o ispitima: “Ufff, još mi je ostalo malo stresa.”
Ljetni semestar počeo je u ponedjeljak 1. ožujka. U prvome su, gotovo u potpunosti, predavanja, vježbe i seminare obavljali putem interneta, iz svojih soba, kreveta, fotelja, stolaca, naslonjača, uz stolove, ispred monitora. Dok Gabrijela smatra kako je prošao bolje od očekivanoga, unatoč tehničkim poteškoćama, Iva je sigurna kako bi puno više naučila slušajući uživo. No, sudeći po situaciji u cijelome svijetu, nije mi najteže, svjesna je. Renatu je, također, bilo okej, bolje od srednjoškolskih dana. Razlog tome nalazi u većem interesu za predmete, odnosno kolegije koje sluša. Jednostavno je pratiti, svjedoči, iako su imali više domaćih zadaća i radova za kod kuće.
– Mogu reći da su se profesori našega sveučilišta dosta dobro snašli. Većina je izlazila ususret, pomagali su koliko su mogli, davali vremena te imali puno strpljenja kako bismo se navikli na novonastalu situaciju. Naravno, ima izuzetaka koji su se možda malo izgubili ili očekivali čuda s obzirom na to da samo bili kod kuće, no ništa pretjerano da bi se uzimalo za zlo – prepričava Iva.
Gabrijela i Renato spomenuli su sustav Merlin putem kojega su – strogo nadzirani pomoću kamere i mikrofona – rješavali ispite, najstresniji dio.
– Ufff, još mi je ostalo malo stresa. Uglavnom, imali smo pitanja na koja smo trebali odgovoriti prije isteka vremena. Zvuči dobro na papiru, ali u praksi predstavlja pravi problem kada imate 15 pitanja i 15 minuta – tvrdi Zagorac, s čijim se odgovorom slaže Bilogorka, dodajući kako su se čak i kada je sve znala, i nije prepisivala, kazaljke prebrzo kretale.
– Često bi nam dali premalo vremena za ispite, jer su se bojali prepisivanja. Bilo je dosta stresno prilikom predavanja samoga ispita, tj. postavljanja na Merlin bez da sustav zašteka. Ali, sve je prošlo u redu pa nema zamjerki – Gabrijelino je iskustvo.
Što su radili i kuhali kada nisu mogli van niti su imali menzu?
Sada kada smo zaključili formalnu temu, temu štrebanja i ispitivanja znanja, prebacili smo se na lakši razgovor. Dva tjedna, kojima su otvorili akademsku godinu, omogućila su kakvo-takvo upoznavanje društva i zajednice. Ipak, krug onih s kojima se danas druže nije osobito širok. Iva, stoga, vjeruje kako iskonski studentski život još nije ni upoznala.
– Što reći, samo učenje i Netflix. Nekad je najveća zanimacija bila odlazak do supermarketa – govori Iva.
– Većinu vremena provodila sam u kući, gledajući filmove i družeći se s cimerima. Zajedno bismo učili, ponekad organizirali i mali party, sve uz epidemiološke mjere, naravno – uz smijeh nadovezuje se Gabrijela.
– Ono što muškarac od 19 godina koji je sam u sobi najbolje radi! Igrao sam igrice, gledao anime, čitao mange i više-manje ljenčario po cijele dane. Ali, bit ću fer, zbog toga sam počeo više crtati/vježbati za svoju karijeru. I trenirao sam, pošto nakon mjesec dana u stanu nemam baš previše aktivnosti – prepričava Renato svoju covid-svakodnevicu.
Dolaskom viših temperatura, padom broja novooboljelih te, shodno tome, popuštanjem epidemioloških mjera, donesena je odluka o otvaranju Baze, studentskog restorana smještenog u kampusu, o čemu smo pisali ovdje. Time si studentice i studenti više ne moraju postavljati pitanje svih pitanja – što danas jesti? Doduše, prema onome što nam je Renato rekao, uz ramen i tjestenine, uživao je u obrocima koje su pripremile cimerice. Svatko se, čini se, snašao na svoj način.
– Kuhali smo si sami. Kuhanje nije toliki problem koliki su troškovi. Dosta novca ode pri samoj kupnji namirnica. Uglavnom, pripremali smo jednostavnija i brza jela, ali kada je bilo vremena napravili smo hranjiviji i zdraviji obrok – govori Gabrijela.
Iva je dodala kako su se prilagođavali, saznali tko, što i kako voli, izrađujući popise za kupnju. Sigurni su kako su danas stručniji i vještiji u zadacima iznad štednjaka. Porastao mu je cooking experience, veli chef Renato.
Nekim su nas odgovorima poprilično iznenadili
Psiholozi gotovo na tjednoj bazi upozoravaju na utjecaj karantene na koju su mnogi bili primorani. Međutim, ovaj studentski trojac nije osjetio osobit utjecaj zatvorenosti, sata i sata provedenih unutar zidova.
– Naprotiv, baš mi je dobro došlo, nekako se sve usporilo, imala sam više vremena posvetiti se brojnim drugim aktivnostima. Ne volim stalne gužve, nekako sam se već navikla na ovu situaciju – odgovara Gabrijela.
– Na mene zatvorenost nije pretjerano loše utjecala jer sam po prirodi introvert. Nekad sam i sama bila za jednu kavu u kafiću, ništa više – potvrđuje Iva, na čijem tragu je i Renato.
– Volim biti sam. Ne uvijek, ali ponekad da. Nisam introvert ili tako nešto. Jednostavno svaki čovjek ponekad treba vrijeme za sebe. Loša strana jest što je u ovoj situaciji to malo previše vremena – mišljenja je Renato.
Ovi, pomalo iznenađujući odgovori ne znače kako ne postoji nešto što im nedostaje. Voljeli odlaske na kave ili ne, taj svojevrsni ritual u našoj kulturi podrazumijeva značajan dio socijalizacije.
Nedostaju im kave, druženje, ljudska interakcija
Ne čudi onda kako bi se Gabrijela, Iva i Renato ipak rado dogovorili s društvom i otišli na kavu ili menzu gdje će s tacnom u rukama stati u red, odabrati jedan od triju menija, smjestiti se uz prijatelje i kolege, ručati i pretresti osobne i skoro već profesionalne teme.
– Nedostaje mi ispijanje kava s kolegama, upoznavanje novih ljudi, odlazak u kulturne ustanove. Ukratko, nedostaje mi taj studentski život – zaključuje Gabrijela.
– Prema svim pričama, zaključila sam da su druženje, kave i menza glavna crta studentskoga života. Iskreno se nadam da ću do kraja studija i to doživjeti – nada se Iva.
– Ono što nam svima fali jest ljudska interakcija u stvarnome životu, a ne preko ekrana laptopa – smatra Renato.
