Radno je ovih dana u Vlaislavu, mjestu u općini Novigrad Podravski, na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Kristijana Buhinjaka. On i supruga Lidija ubiru plodove svojeg marljivog cjelogodišnjeg rada.
Iako se Kristijan poljoprivredom bavi od malih nogu, OPG je registrirao prije tri godine jer do tada kao zaposlenik MORH-a, to nije mogao.
Počeli su s uzgojem batata za svoju bebu
Zemljište koje koristi naslijedio je od roditelja, a prvo je krenuo saditi batat za njihovu bebu. Sve na njegovom imanju je proizvedeno potpuno ekološki, bez upotrebe ikakvih pesticida.
– Zadnjih desetak godina svoje službe radio sam u Slavoniji. Od Pitomače pa na dalje uvijek sam gledao iz autobusa ili automobila kako se ljudi bave šarolikim uzgojem u poljoprivredi. Puno više nego u našem kraju gdje se uzgajaju uglavnom žitarice. Mene su pak zanimale isključivo neobične stvari – kaže Kristijan Buhinjak.
Prve godine posadili su 1000 sadnica batata što se pokazalo vrlo uspješnim.
– Imali smo malog bebača kojeg smo tako zdravije hranili. Na batat su došle i butternut i hokaido tikve, spaghetti tikve, odnosno sve što je zdravo za malu djecu, a koristi se za juhice i kašice – pojašnjava.
Glavnu riječ na imanju, odnosno površinama pod povrćem ima supruga Lidija kojoj je ovo i glavni vid zaposlenja. Ona se nakon što je dijete stasalo, maksimalno dala u ovaj posao.
Polako su se širili sa sortama da bi danas došli na jedan hektar povrća, na kojem uzgajaju 8000 sadnica batata.
Najvažnija im je kvaliteta proizvoda, koje možete i sami ubrati
– Nemamo velike ambicije za desecima i stotinama hektara zemlje, više smo usmjereni na podizanje kvalitete. Držat ćemo se formule od polja do stola, o čemu svi sad pričaju. Zato sami pokušavamo distribuirati uzgojene proizvode do samog korisnika, da izbjegnemo onu drugu, treću ruku raznoraznih preprodavača i to da netko zarađuje na našoj muci i uzima našu proviziju – kaže Kristijan te dodaje kako su mušterijama ponudili i još jednu mogućnost, da dođu sami i uberu povrće.
– To je jedna zanimljiva ideja, prije par godina radio sam s kolegom koji u Zagorju sadi papričice i uvijek je maštao da ima doma mali OPG gdje ih uzgaja za kečape i ljute umake, a da ih ljudi sami uberu. I mi smo probali, stvar funkcionira. Imamo nekoliko mušterija koje dođu, prošeću, naberu, mi im vagnemo i prodamo – objašnjava.
Rajčice uzgajaju iz svoje baze sjemena
Na njihovom se imanju ovih dana ubire ono što je još ostalo od rajčice na 500 stabljika koliko su ih ove godine posadili.
– Uzgajamo ih potpuno ekološki, uz nikakvu upotreba pesticida. Samo smo dva puta tretirali Bio plantellinim kalcijem koji je registriran za eko upotrebu – kaže Kristijan.
Rajčice uzgajaju iz svoje male baze sjemena, a ove sezone uzgojili su 25 sorti. Ipak, sve što su posadili sada ide prema kraju jer je biljke napala plamenjača.
Podravci su, kaže nam, po pitanju povrća vezani uz klasične sorte.
– Kod nas najbolje prolazi domaći veliki paradajz, tako svi pitaju. Ako izbacimo nešto novo, primjerice narančasti jabučar, dosta su skeptični, no oni koji ga probaju, pa i skuhaju, su oduševljeni – kaže Kristijan.
Protivnici su najavljenog zakona o sjemenu
– Bilo bi to negativno jer ni jedan paradajz ne bi smjeli prodati. Sve sjeme u koje smo uložili godina truda da bi ga sakupili, morali bi baciti u smeće. Nikako ne bi bilo dobro da se izglasa taj Zakon – kaže Kristijan koji je na imanju angažiran oko težih fizičkih poslova, dok je supruga zadužena za održavanje nasada, marketing, promociju i prodaju.
No ove godine potrebe za oglašavanjem nisu imali jer sve prodaju, tek su pred koji dan na društvenu mrežu postavili oglas da prodaju batat.
Ljudi se oduševe nakon što probaju
– Stvarno je čovjeku drago kad se dogodi da žena koja je jučer prvi put kupila naše proizvode otišla doma, složila ručak i dva sata kasnije poslala poruku da joj se jako svidjelo i pitala ima li još. Preko 90 posto ljudi se oduševi svime što uzgajamo. Ima onih koji pate na izgled, paze da to izgleda jako lijepo, da povrće bude okruglo, pravilno i zdravo, malo se iznenade kad vide što kad nas raste. Srećom, takvi koji na to gledaju su za nas rijetki, svi znaju što znači domaće iz starog vrta – kaže.
Iako se ovih dana medijima šire priče nezadovoljnih uzgajivača krumpira, oni koju su posadili batat zadovoljni su i hvale se prinosom.
– Ova je godina za batat bila savršena. On inače ne voli jako puno vlage, voda mu se treba dozirati dok se posade male sadnice. Rajčicama primjerice to ne odgovara – obnjašnjava.
No uzgoj je, kaže, naporan, nije lagano ni posaditi 8000 sadnica batata jer sve se radi ručno, i sadi i vadi. Pozitivna stvar kod uzgoja ove biljke je da ga ne treba ničim tretirati.
Cijele godine ga prodaju po 10 kuna, prvu klasu, a drugu, sitnije primjerke uglavnom kupuju žene za dječju dohranu, a cijena mu je šest kuna.
Najveći neprijatelji batata su voluharice, rovac i ježičnjak, no ove ih godine srećom nije bilo.
Indijanski način sadnje
Dok nas provodi imanjem ukazuje nam na kukuruz i drač koji se među njima razrastao i prikriva tikve.
– To je starinski indijanski način sadnje, buternut tikve, kukuruz i grah na jednom mjestu, jedna drugoj pogoduje u rastu. Imamo i šumarak u kojoj imamo obitelj srna s mladima koji obilaze kukuruz i grah pa su nam ga svega pojeli, ali dobro i one moraju rasti i živjeti – veli Kristijan kojem je prvenstveno na umu da svoju obitelj zdravo hrani.
Budući planovi i ulaganja
Kao što smo već objasnili, ovoj obitelji nije prioritet širiti nasade nego poraditi na kvalitetnijim proizvodima. Da bi do toga došli, namjera im je napraviti navodnjavanje, iskopati bunar koji sad nemaju, pa prikolice i kontejnere vode kojima sada razvažaju vodu po poljima, prestati koristiti. Osim toga, plan im je i sagraditi skladište grijano obnovljivim izvorom energije, kapaciteta desetak tona povrća.
– Postoji i mogućnosti sufinanciranja od strane općine koja u proračunu ima osigurana sredstva za poljoprivredu. Do sad smo koristili isključivo mjeru keš i to vlastiti, ali razmišljamo i o tome da sagradimo plastenik koji bi grijali da dobijemo ranije povrće – kaže Kristijan te otkriva da je u početku mislio da je poljoprivreda sezonski posao.
– Na proljeće sadiš, u jesen bereš, a u međuvremenu sam na pauzi. Grdo sam se prevario, radi se cijelu godinu, nema odmora. Već početkom veljače stavljamo batat na klijanje u jednu grijanu prostoriju sa velikim postotkom vlage gdje pušta klice koje se kasnije režu i pikiraju u stiropore. U međuvremenu, između radne sezone, prodajemo te tikve, batat, sve što smo uzgojili… – kaže Kristijan.
– Može se i zaraditi, iako nam zarada nije na prvom mjestu. Dovoljno je da se pristojno živi i ne mora bježati iz zemlje – zaključio je.
