Lana Kasumović-Žigo heroina je naše priče. Sa svojih je 36 godina prošla veliku životnu borbu iz koje je izašla kao pobjednica, prvenstveno zahvaljujući svojoj hrabrosti, pozitivi te ogromnoj volji za život. Naposljetku je dobila najljepši poklon, novi život i novu šansu te je optimistično dočekala i novu 2022. godinu, koja joj je nakon više od pet godina dijaliza i iščekivanja donijela svojevrsno olakšanje i prilike na koje do sada nije mogla ni pomišljati.
Lani je u KBC-u Zagreb transplantiran bubreg, a nakon što je jedan iz straha odbila, onaj pravi poziv stigao je prošle godine, 6. listopada, oko 10 sati ujutro.
– Bila sam na poslu i taman sam došla s nekog sastanka. Prema broju sam znala da me zovu s KBC-a Zagreb, ali iskreno, ni na kraj pameti mi nije bilo da me zovu na transplantaciju. Zvala me liječnica koja me tamo vodila, postavila mi je nekoliko pitanja tipa jesam li zdrava, jesam li bila u doticaju s covid pozitivnim osobama i slično, i tada mi je rekla da imaju bubreg za mene. Čim je to rekla, počela sam se tresti od uzbuđenja i straha, baš neki čudan miks emocija, panike, ali i suza radosnica – prisjeća se ona.
No zapravo je prvi poziv dobila početkom prošle godine, negdje u siječnju, u tri ujutro.
– Nisam se najbolje snašla i na kraju sam odbila taj bubreg, što iz straha, panike, što iz nekog neznanja. Priznajem da nisam bila baš spremna, kasnije sam se malo konzultirala s liječnicima na dijalizi i znala sam da ću idući put bolje reagirati – priznaje svoje strahove.
Ovog puta liječnica joj je objasnila da je ‘missmatch’, tj. nepodudarnost nula, odnosno, da joj bubreg savršeno odgovara i dala joj nekoliko minuta da se odluči.
– Konzultirala sam se sa suprugom i mamom i kad me ponovo nazvala, prihvatila sam i u najkraćem mogućem roku morala sam doći iz Koprivnice u KBC Zagreb. Otišla sam s posla, uzela stvari (torbu za bolnicu sam imala spremnu još od onog prvog poziva) i krenula za Zagreb. Tamo sam došla oko 13 sati, odradila dodatne pretrage (krvne testove, COVID test, rtg pluća i slično) i kad je sve bilo u redu, odveli su me u salu. Sama transplantacija je krenula oko 17 sati i oko 20 je bila gotova – priča nam ona.
Operacija je prošla dobro i sjeća se kako se iz anestezije probudila malo prije ponoći i odmah se javila suprugu da zna da je budna.
O svojem donoru, kaže, zna samo da se radi o 55-godišnjem muškarcu iz Hrvatske, ne zna iz kojeg grada.
– Kad sam se probudila iz anestezije, kroz glavu mi je proletjela samo zahvalnost prema obitelji donora koji su, kad već nisu mogli spasiti život svog najmilijeg, odlučili donirati organe i na taj način spasili moj život. Znam samo da se radi o 55-godišnjem muškarcu iz Hrvatske, ne znam iz kojeg grada. Djelomično i znam u kakvoj su teškoj situaciji bili i o kakvoj se situaciji radi jer mi smo također odlučili donirati organe pokojnog brata Darija i s obzirom na to da se eksplantacija organa mora relativno brzo napraviti, zaista nije lako odlučiti. Moj donor je vjerojatno bio nečiji otac i suprug i suosjećam s njegovom obitelji i zaista osjećam veliku, veliku zahvalnost i sreću da su odlučili donirati organe – zahvalna je ona.
Nakon što se probudila, još su djelovali lijekovi protiv bolova.
– Mislila sam kako i nije to tako strašno, malo me bolio rez, ali to je bilo to. No treći dan nakon operacije sam počela osjećati bolove u području reza i ispostavilo se da sam imala unutarnje krvarenje i morala sam ponovo u salu, ponovo pod anesteziju, opet su me otvorili, resektirali ranu i sanirali krvarenje. Bila sam puna hematoma, ali ajde, to me nije toliko brinulo, to prolazi, iako se i dan danas vidi koliki je bio – prepričava nam kroz što je prolazila.
Dan nakon toga stavljena je na jednu dijalizu kako bi se potaknuo rad bubrega, a od prvih lijekova dobila je jaki proljev i na kraju dehidrirala, što je bio šok za novi bubreg i trebalo mu je dosta dugo da proradi. Glavni je pokazatelj rada bubrega kreatinin, štetna tvar koja se kroz bubrege izlučuje.
– Moj kreatinin je, kad sam došla na transplantaciju, bio 820, inače je gornja granica 90, i nakon transplantacije nekoliko dana nije padao, odnosno bubreg nije radio. Liječnici su govorili da je to normalno, ali ja sam bila dosta nestrpljiva i uplašena. Nakon desetak dana, kad sam počela više mokriti, kreatinin je počeo padati i rekli su mi da me, kad padne na otprilike 200, puštaju kući iz bolnice, a moj kreatinin je padao jako sporo, otprilike 20 po danu, nekad ni toliko – kazuje koliko je sporo tekao opravak.
U bolnici je u sobi bila sama, u izolaciji, bez posjeta i to joj je psihički bilo najteže.
– Fizička bol je polako prolazila, ali jako mi je teško padala odvojenost od obitelji, posebno od sina Tome. Sreća u nesreći je bila da je prozor moje sobe gledao na glavnu cestu pa su mi suprug i sin nekoliko puta došli pod prozor pa sam ih vidjela, ali, znate, čak je i to bilo teško jer tu je, a ne možeš ga zagrliti i poljubiti – s tugom se sjeća teških dana.
Ujedno je pohvalila sestre na odjelu za transplantirane, jedna je, kaže, bila bolja od druge i stvarno su se trudile da ju utješe i razvesele, no komplikacije su se nastavile.
Nakon dva tjedna, od kombinacije stresa i kortikosteroida, u terapiji je izgubila vid na desno oko, tj. dijagnosticirana joj je centralna serozna retinopatija.
– To je stanje koje prođe samo od sebe, posebno kad se smanje doze kortikosteroida, ali stvarno je bilo stresno, tako da sam tamo morala i to rješavati s oftalmolozima. Nakon tri i pol tjedna, taman sam trebala ići doma i onda se dogodilo da kreatinin dva dana nije ništa pao i umjesto da idem doma, išla sam na biopsiju da vide da se ne radi o odbacivanju organa – prisjeća se svojih najgorih strahova.
Treći je put sam morala u salu.
– Moram priznati da sam tad već dušu isplakala, sve što se tih tjedana nakupljalo u meni, tad je izašlo van. Biopsija se radi pod lokalnom anestezijom, uz pomoć UZV-a u bubreg kroz trbuh uvedu pištolj s 20-ak centimetara dugom iglom i ‘okinu’ (doslovno zvuči kao dječja igračka pištolj kad pukne) da se ‘čupne’ dio tkiva s bubrega. Moj transplantacijski urolog je tražio hitno očitanje uzorka, s obzirom na to da se radilo o produženom vikendu prije Svih svetih i drugi dan sam dobila nalaz da nema znakova odbacivanja. Tad su mi rekli da zapravo više nemamo što raditi i na kraju su me u utorak, dan poslije Svih svetih, napokon otpustili iz bolnice – s olakšanjem kazuje.
Povratak kući značio je njen novi život.
– Znala sam da je najgore iza mene. Kad sam došla doma, oporavak je odmah išao brže, čim sam bila u, kako ja kažem, „stress free“ zoni. Najsretnija na svijetu sam bila kad sam zagrlila svoje dijete nakon mjesec dana u bolnici, plakala sam od olakšanja i od sreće, a i dobila sam toliko poruka podrške od obitelji, prijatelja i poznanika da sam stvarno presretna i zahvalna na svim tim ljudima koji su me se sjetili – kaže.
Na listu za tranplantaciju Lana je dospjela i prije nego je krenula na dijalizu, ali kako su joj tada rekli, šanse za dobiti bubreg bez da si na dijalizi su iste kao da dobiješ jackpot. Nedugo nakon poroda, prije 5 i pola godina je krenula s pretragama, da bi bila stavljena na listu.
A da bi uopće mogla na listu, svi ostali nalazi moraju biti uredni, a morala je proći stvarno svašta – od zubara, svih mogućih UZV-a, ginekologa, gastroenterologa, čak i psihijatra i te pretrage su se morale ponavljati jednom godišnje.
No no ti nije prošlo bez dodatnih dijagnoza.
– U međuvremenu su mi, rutinskom magnetnom rezonancom, otkrivene aneurizme na mozgu i morala sam ih „sanirati“ i za to vrijeme sam maknuta s liste. Nakon što sam dobila zeleno svjetlo od neurokirurga, stavljena sam ponovo na listu i krenula na dijalizu na kojoj sam provela nešto više od dvije i pol godine. Na dijalizu sam išla dva puta tjedno, relativno sam ju dobro podnosila, ali naravno da sam bila u iščekivanju tog poziva koji znači novi život jer ipak je dijaliza nosila sa sobom određena ograničenja – prisjeća se teškog puta kroz koji je morala proći.
Nakon što je najgore prošlo, Lanin život i dalje ima neka ograničenja, posebice u medicinskom dijelu.
– Za vrijeme trajanja presadka, a nadam se da će trajati što je duže moguće, moram uzimati imunosupresive, lijekove koji suzbijaju moj imunitet, jer moje tijelo prepoznaje da se radi o stranom organu i pokušava ga odbaciti. Zasad pijem dosta visoke doze imunosupresiva i kortikosteroida koji pomažu u očuvanju bubrega, ali s vremenom bi se te doze trebale smanjiti. Uz njih pijem još hrpu lijekova, od kojih će se neki također s vremenom ukinuti, ali nažalost, osjećam njihove nuspojave kao što su tremor, jako mi se tresu ruke, od kortikosteroida sam se dosta zaokružila i napuhnula u licu, bole me kosti u koljenima i petama pa mi je teško hodati, ali nadam se da će to proći kako se te doze budu smanjivale – priča nam ona s čime se sve mora nositi.
Na kontrole je u početku morala dva puta tjedno, pa jednom tjedno, a sada odlazi jednom u dva tjedna i nalazi, što se funkcije presadka tiče, su zadovoljavajući. Vid joj se također popravlja, iako na desno oko i dalje ima iskrivljenu sliku i ne vidi neke boje.
– Prema iskustvima nekih transplantiranih s kojima sam razgovarala, a među njima je i moja mama, nakon otprilike pola godine se sve počne poslagivati i sjedati na svoje mjesto, tako da sam, eto, strpljiva i puna nade da će sve biti u redu. Prvih mjesec dana sam strogo ograničavala kućne posjete, ako mi je netko i došao, ja sam nosila masku – vjeruje Lana da će biti lakše.
No ono još važnije od medicinskog dijela, pitamo ju kako će izgledati njen život u punom smislu te riječi, kakvi su joj planovi, želje, mogućnosti? Planira li putovati, imati još djece…
– Moja najveća želja je imati još barem jedno dijete, ali realna sam po tom pitanju i shvaćam da to možda neće biti moguće, iako neka iskustva govore da se nakon otprilike godinu ili dvije može planirati trudnoća, naravno, pod strogim nadzorom liječnika. Ako bude moguće, bit ću najsretnija na svijetu, ako ne, imam Tomu i na njega će i dalje biti usmjerena sva moja ljubav. Što se putovanja tiče, zasad još moram malo paziti upravo zbog imunosupresiva zbog kojih sam podložnija infekcijama, ali jako se veselim što npr. ne moram planirati ljetovanje i gledati gdje mogu na dijalizu. Na Staru godinu mi je kroz glavu prošla misao da bih ja bila na dijalizi, petkom sam bila inače na dijalizi, a sada mogu na produženi vikend – smije se.
Koronavirus je, kaže, dosta usporio cijeli proces jer je bilo puno manje transplantacija, ne samo bubrega, već općenito, a njoj je najgore pala izoliranost od svojih najmilijih,
– U jednom su periodu čak i obustavili transplantacije, na kratko čak i kad sam ja bila u bolnici, pa sam zapravo uhvatila „zadnji vlak“, ali na društvenim mrežama i u grupama za transplantirane vidim da sad ponovo rade. I naravno, zbog covida smo mi transplantirani bili potpuno izolirani. Na odjelu za transplantirane inače nije bilo posjeta, ali sjećam se kad je moja mama 2016. godine bila transplantirana, da smo mogli na kratko kod nje, doveli su ju na hodnik, a ja sam sad doslovno mjesec dana bila zatvorena u četiri zida bolničke sobe, čak ni na hodnik nismo smjeli izlaziti zbog rizika od infekcije – priča teške trenutke koje je preživjela.
Pitamo ju za kraj, kao velikog borca, što bi poručila svima koje čeka postupak transplantacije?
– Iskreno, nema se tu što puno poručiti, potrebno je zapravo puuuuuno strpljenja, kojeg ja nisam baš imala 😊, i biti spreman na sve. Svaka osoba, tj. svaki organizam je drugačiji i drugačije reagira. Na taj dio baš nisam bila spremna, nisam mislila da će se baš toliko stvari zakomplicirati, ali eto, osjetila sam to na svojoj koži i iz vlastitog iskustva. No svaki takav izazov te ojača, ali zaista je potrebno iz samog sebe izvući snagu jer nitko to ne može umjesto tebe proći, moraš ti. Svima koji čekaju transplantaciju, ne samo bubrega, želim puno zdravlja, psihičke snage, da budu optimistični i da što prije dobiju taj poziv koji život znači – poručuje za kraj hrabra Lana.
