U Novome Đurđicu prava je divljina. Vozite li se od Križevaca, skrenite ulijevo na puteljak koji kao da ne vodi nikamo. Izađite iz automobila i dobro, dobro naćulite uši. Shvatit ćete kako u mjestu nadomak Križevaca ne vlada potpuna tišina kakvu ste možda na periferiji prigorskoga grada očekivali. Čut ćete, samo morate biti tiho, graktaje brojnih ptica. Nje riječ o domaćim vrstama, onima koje letaju nad vašim glavama. Ne, u pitanju su zvukovi koji dolaze s farme papiga KoKolo vlasnika Ivice Jurilja.
– Vjerojatno sam se rodio s ljubavlju prema životinjama, posebno pticama. Prvu malenu papigicu dobio sam kao petogodišnjak – započinje.
U Križevce se, prisjetio se, doselio 1994. godine iz Bosanske Posavine. Šest godina kasnije u Novome Đurđicu kupio je imanje i počeo s izgradnjom nastambi za ptice. Valjalo je osigurati uvjete za držanje egzotičnih, tropskih životinja. U nizu poslagane nastambe, odnosno volijere ili letarke, imaju ljetni i zimski dio.
– Svaka vrsta ima svoje potrebe. Neke su letači, druge rado pužu, jedni vole sunce, a ostali sjenovite dijelove – veli.
Među stotinjak jedinki nalazi se i par crvenih ara koje su pripadale Josipu Brozu Titu
U ovome trenutku na farmi boravi 50-ak rasplodnih parova papiga, odnosno stotinjak jedinki, plus pomladak te kućni ljubimci. Ima tu, recimo, kakadua, afričkih sivih papiga, amazonskih papiga, ara… Od ostalih se vrsta svakako ističu radoznali afrički krunasti ždralovi te afrički šumski golubovi i krasna vrsta naziva turaco.
– Papige su dugoživuće životinje. Pročitao sam kako je jedna doživjela čak 150 godina! Ornitološki podaci kažu kako u prirodi velike papige dožive između 40 i 60 godina. U avikulturi (uzgoj u zatvorenom, op. a.) mogu doseći i više – kaže.
– U zadnje vrijeme pokazalo se kako uzgoj nema samo komercijalnu svrhu. Njime se mogu sačuvati ugrožene vrste, pa vratiti u prirodu – istaknuo je.
Posjeduje par povijesnih primjeraka, kao što je par crvenih ara iz 1963. godine, porijeklom s Brijuna, na koje su stigle kao poklon brazilskog predsjednika Josipu Brozu Titu. Udomio ih je devedesetih godina.
– Većina svjetskih zemalja zabranila je dovoženje divljih primjeraka iz prirode i prodaju kao kućnih ljubimaca. I kod nas se mogu prodavati samo jedinke iz uzgoja. Iako većinu mladunaca posljednjih godina ostavljam za buduća potomstva, određen broj ptica prodajem ili razmjenjujem – priča nam.
Veće su papige na cijeni, kaže, jer ih je teško uzgojiti. Iznosi se kreću od pet do 15 tisuća kuna. Postoje i znatno skuplje jedinke, čak po nekoliko desetaka tisuća eura, što se najviše odnosi za neobične, mutirane ptice. Tada možemo govoriti i o basnoslovnim ciframa od 50-ak tisuća eura. No takvih je jako, jako malo.
Posjećuje farme, surađuje s uzgajivačima, posjeduje bogatu literaturu
Srednju veterinarsku školu završio je u Slavonskome Brodu, nakon čega je zaključkom fakulteta postao inženjer stočarstva. Znanje o pticama stjecao je posjećivanjem predavanja, kongresa, čitanjem ili suradnjom s drugim uzgajivačima. Recimo, nedavno je boravio u Panami, na farmi posvećenoj uzgoju tamošnjih vrsta, a ranije u Singapuru, Australiji, Maleziji, Južnoafričkoj Republici, diljem Europe… Pohvalio se, tako, da je i sam držao jedno predavanje u uzgoju ptica u jugoistočnoj Europi.
– Imam kompletnu infrastrukturu, kao što su inkubatorski dio u kojemu se drže mladi ili prihvatne krletke jer jedinke nakon izljieganja trebaju barem četiri mjeseca kako bi se osamostalili. Ne grade gnijezda, već moraju imati kućicu, imitaciju ili pravo šuplje stablo u koje rado polažu jaja – priča Jurilj i potvrđuje kako ga redovno posjećuju inspekcije koje se uvjeravaju u njegovo pridržavanje normi.
– Mladunce uglavnom ručno othranjujem oko tri mjeseca nakon dva-tri tjedna. Najbitniji je zadnji mjesec tijekom kojega uče jesti. Takve životinje misle da su im ljudi roditelji. Privržene su. Suživot s njima znatno je ljepši od uzimanja divljih jedinki. Ovisno o vrsti liježu dva-tri jaja. Inkubacija traje od 16 do 28 dana – pojasnio je.
Ono što svi vežu uz papige jest govor.
– Većina može naučiti govoriti, mladunci s otprilike godinu dana. Najviše govori afrička siva papiga, a poslije nje amazonska. U mojem slučaju s vremena na vrijeme zovu pse ili kažu “bok, kako, mmm fino, laku noć, dobar dan…” Imamo jednoga koji svaku večer kaže “l’ noć, l’ noć.” Drugi, pak, pitaju “kako ide auto” ili ponavljaju “brm-brm”. Vole interakciju, socijalna su bića koja u prirodi žive u grupama, familijarno su povezani i do godinu dana s roditeljima – smijući se prepričava.
– Mogu biti i neugodne, boriti se za svoj status. Sposobne su ozbiljno ozlijediti, ali u 99 posto slučajeva brane se glasom koji je iznimno nezgodan, iznad 140 decibela. Znatno je opasniji od kljuna, njime ishode sve što žele – govori, potvrđujući kako ga uglavnom nisu ozbiljno ozlijedile, no napominje da nije pametno gurati im prste.
Plan mu je farmu pretvoriti u širu agriturističku priču
Jasno je kako posao ovoga tipa zahtijeva velika novčana sredstva. Između ostaloga, mjesečno pojedu oko 100 kilograma voća i 50 kilograma sjemenki. Srećom, Jurilj velikim dijelom uzgaja svoje povrće pa ljeti njegovi ljubimci uživaju u, na primjer, tikvicama ili blitvi. Zimi, s druge strane, guštaju u jabukama, narančama ili bananama. Poprilično su izbirljive. Zagledaju li se u jednu sjemenku, kopat će dok je ne iščupaju. Padne li im na pod, po nju se neće spustiti. Eto, takve su te papige.
– Osim što mi čine veliko zadovoljstvo, jer sam život orijentirao tome, dio jedinki prodajem kako bih pokrio troškove. Ovo mi nije izvor zarade. Suvlasnik sam jedne tvrtke, bavim se drugim poslovima – tvrdi.
Teško je farmu okarakterizirati kao hobi, više kao pravu djelatnost.
– Posljednjih godina pokušavam stvoriti agriturističku priču kojom bi ljudi mogli biti u interakciji sa životinjama, vidjeti kakve vragolije izvode. Prijavio sam se na europske fondove – otkriva.
Interes neupitno postoji. Desetak godina unatrag posjetili su ga gosti iz Indonezije, kao i prijatelji uzgajivači iz Južnoafričke Republike,a divili su se i učenici Srednje veterinarske škole iz Sarajeva, studenti Veterinarskog fakulteta te vrtićke i skupine umirovljenika. Da je farma KoKolo zanimljiva pokazuju i diplomski te maturalni radovi izrađeni na nju kao temu. Nažalost, pandemija koronavirusa prorijedila je takva gostovanja.
– Postoje 200-tinjak godina stari podaci o umjetnom uzgoju papiga, iako u posljednjih 50-ak doseže vrhunac uz koji idu pisane norme. Hobi je jako raširen, a zadnjih 20-ak godina mahom se trguje uzgojenim životinjama. Nema potrebe, niti se smije, dirati one koje su ostale u divljini. Osim u znanstvene svrhe – rekao je istinski ljubitelj ptica, kojemu u održavanju farme pomažu sestra i nekolicina prijatelja.
