Rat u Ukrajini i brojne izbjeglice glavna su svjetska tema već dva tjedna. Mnogi od njih utočište su potražili u Hrvatskoj, čak i u našoj županiji, tako da smo već pisali o Aleksandru iz Kijeva koji je tražio smještaj za svoju obitelj, Marku iz Koprivnice koji besplatno nudi svoju kuću, odnosno o izbjeglicama koje su se smjestile u đurđevačkom hotelu Picok.
Međutim, ukrajinske izbjeglice stigle su i u Ludbreg. Za njihov prihvat se organiziraju raspoloživi smještaji, sastao se i ludbreški Stožer civilne zaštite, djelatnici Crvenoga križa, a pozvani su, putem gradskih stranica, svi oni koji imaju mogućnost njihova prihvata, odnosno posjeduju prazne funkcionalne objekte, kuće, uređene vikendice i tako dalje.
U strahu, šoku i nevjerici da su se Putinove prijetnje ostvarile i da njihovom domovinom bjesni rat, iz Kijeva je na put u nepoznato krenula i ukrajinska obitelj Šhurko.
Ahmad Šhurko (1970.), njegova supruga Oleksandra (1979.), kći Katarina (1999.) i baka Nela (1954.) ‘spas’ su pronašli na Facebooku ugledavši obavijest da vlasnici Kuće za odmor Vila Mila, Tanja i Igor Dijanošić, nude smještaj.
Kažu nam da su se spakirali u par minuta, sjeli u auto i uputili se za Hrvatsku. Iako nikome nisu učinili ništa nažao, ostali su bez smještaja, bez mogućnosti povratka svome domu.
– Objavili smo da primamo izbjeglice s obzirom da nam je kuća za odmor prazna. Htjeli smo pomoći od srca, kao i neke druge obitelji u ludbreškom kraju. To je najmanje što možemo učiniti za njih – kažu nam Dijanošići.
Put iz Ukrajine za Hrvatsku trajao je pet dana. Stigli su prošli četvrtak, a u Ludbregu su im ljudi širom otvorili dušu i srce.
– ‘Žene iz centra svijeta’ ugostile su ih za Dan žena na domjenku u Bakinoj hiži, ponudile štruklima i domaćim likerom, prikupljeni su paketi s osnovnim prehrambenim i higijenskim potrepštinama. Naše susjede su im donijele jaglace i domaći pekmez, druga susjeda ih je dočekala s domaćom juhom. Odnijeli smo im kolače, napravili gulaš. Svi susjedi su se uključili. Angažirao se Crveni križ…. dok im jedna ludbreška pekara svakodnevno ustupljuje kruh – priča nam Tanja.
Obitelj Šhurko teško se nosi s novonastalim okolnostima. Do bombardiranja su živjeli u stanu na 12. katu u centru Kijeva. Djed je odbio otići, ostao je u domovini, doznajemo.
– Izbezumljeni su i preplašeni, a mi im kao obitelj nastojimo olakšati situaciju. Vodimo ih u razgledavanje grada, da malo skrenu misli – kaže Tanja.
Katarina, koja jedina govori engleski, radi preko interneta za jednu kanadsku firmu, baka je u penziji, a Oleksandra i Ahmad bi se htjeli zaposliti.
– Ovdje su tako svi ljubazni, svaki dan im zahvaljujemo – govori Katarina.
Svakodnevno smo okruženi ljudima kojima je potrebna pomoć, no zamisliti se u situaciji da sa samo jednom vrećicom napustimo svoj dom, sve ostavimo i tisućama kilometara potražimo sigurnost, izaziva, najblaže rečeno, nemir.
– Ovo je opomena svima nama da se zamislimo, otvorimo srca, jer ne znamo kako će se rat proširiti i što će se sa svima nama dogoditi – kazala je na kraju Tanja.