Podravina kao regija unutar hrvatskog naroda mora jačati svoju prepoznatljivost. Ta prepoznatljivost morala bi se njegovati na tradiciji. Podravsku tradiciju čine spomenici, običaji, vjerovanja i pisana kulturna baština. Upravo je pisano blago Podravine u nacionalnim i širim okvirima najmanje prepoznatljivo. Nije riječ o tome da se stanovnici Podravine ne bi imali čime predstaviti, već možemo govoriti o nedovoljnom poznavanju i valoriziranju našeg kulturnog blaga kako unutar naše sredine tako i u djelovanju prema drugima. To mora postati dio našeg identiteta jer u vremenima koja dolaze upravo gubitak identiteta može imati katastrofalne posljedice po čitav hrvatski narod. Podravci kao njegov sjeverni dio imaju što pokazati.
Među najstarije i najznačajnije pjesmarice kajkavske književnosti ubraja se i ona koju je godine 1687. sastavio Juraj Ščrbačić. Prisjetimo se da je ova pjesmarica nastala u godinama kada su se preko rijeke Drave i istočno od Đurđevca nalazili Turci Osmanlije. Glavninu Ščrbačićeva rukopisa čine kajkavske pjesme; među njih su interpolirane i neke pjesme na latinskom jeziku. Ova pjesmarica je najveći i glavni dio veće Drnjanske pjesmarice. O njoj se vrlo malo zna, a još je manje pisano. Možda je ovo dobra prilika da našim ljudima prikažemo onaj dio naše starije baštine kojim se možemo i trebamo ponositi.
Do sada su stručnjaci mislili da je pisar ove pjesmarice možda bio crkvena osoba, jer zbirka najvećim dijelom sadrži pobožnu poeziju, ali u njoj se nalazi i niz vrlo zanimljivih svjetovnih pjesničkih tekstova. Veći broj duhovnih pjasama koje su unesene u ovu zbirku godine 1701. je tiskan u znamenitom hrvatskom kajkavskom zborniku “Cithara octochorda”, a upisan je, razumije se, i u razne mlađe pjesmarice.
Kako se u istoj pjesmarici spominju drnjanski učitelji i organisti Juraj Cvetković i Mihael Kozarić, najvjerojatnije je Juraj Ščbačić bio drnjanski učitelj i organist u drnjanskoj župnoj crkvi. Kako je Ščrbačić ispisao oko dvije trećine rukopisa i njegovom je rukom upisan datum 31. travanj 1687. godina (vjerojatno se radi o grešci u pisanju te bi točan datum trebao biti 30. travanj 1687.) sastavljanje najvećeg dijela Drnjanske pjesmarice se zbilo do tog datuma. Oko trećinu rukopisa sastavile su druge ruke. Najvjerojatnije su nadopunitelji ove pjesmarice bili potpisani drnjanski učitelji i organisti Juraj Cvetković (koji je dopune upisao 1755. godine) i Mihael Kozarić (koji je pjesmaricu dopunio 1800. i 1802. godine).
Dakle, u Drnjanskoj pjesmarici, imamo najmanje tri vremenska sloja pjesama (tj. tri pjesmarice). Najstariji (i najznačajniji za hrvatsku književnost i kulturnu povijest) je djelo Jurja Ščrbačića iz druge polovice 17. stoljeća (do oko 65. str.), srednji (po starosti) su pjesme koje je nadopisao Juraj Cvetković sredinom 18. stoljeća, a najmlađi su zapisi Mihaela Kozarića s početka 19. stoljeća. Prema tome, vrijeme nastanka Drnjanske pjesmarice je od prije 1687. do 1802. godine. Pjesmarica je pretežno služila organistima za pjevanje u drnjanskoj župnoj crkvi (a možda i u kapelama drnjanske župe, te na sprovodima). Mogla je služiti i za poučavanje učenika. Pogledamo li sadržaj pjesama vidimo da su najvećim dijelom pisane na hrvatskom kajkavskom jeziku pa je stoga i crkveno pjevanje u drnjanskoj župi tijekom 17, 18. i početkom 19. stoljeća bilo najviše na kajkavskom.
Među poznate i već uobičajene crkvene pjesme “Gloria in Excelsis Deo”, “Poslan je Angel Gabriel”, “Denes je narojeno detece nebesko”, “Zvezda ta je izešla”, “Narodil se je Kralj Nebeski”, “Sveta gospa lasi češe”, “O matia mati Božja cvet Nebeski” i druge, uvršteni su i svjetovni tekst. Tako je zapisan zanimljiv tekst “Jur turobna i žalosna zima prohodi” kojega se autor inspirirao pjesmom “Protuletno drago vreme”, ali je u obradi sadržaja dosta originalan. To je najizraviniji odjek njemačke barokne poezije u hrvatskoj kajkavskoj lirici.
U temeljnom dijelu ove zbirke, zapisima Jurja Ščrbačića, neke su pjesme zapisivaču bile suvremene, a neke su nastale prije njegova vremena, bezuvjetno davno prije 1687. godine. Među tekstovima iz zapisivačeva vremena osobito je važna pjesma (72 kvartine, str. 53-60) u kojoj autor zapisuje zbivanja oko Zrinsko-frankopanske urote i njenog krvavog završetka, a Katarinu Zrinski napada kao glavnoga krivca te tragedije. Pjesma ima naslov “Alia vero de rebellione comitis Petri Zriny”, a njezin prvi stih glasi: “Gospoda prezmožna i ostali ljudi”. Teško čitljivi tekst te pjesme je prvi dešifrirao i objavio Rudolf Strohal, ali kako on to nije učinio dovoljno pouzdano, književni povjesničar Tomo Matić ga je ponovo dešifrirao i objavio, a teško čitljiva mjesta je popunio prema varijantama iste pjesme u mlađim pjesmaricama (u pjesmarici Ignaca Bedekovića iz 1712. i u pjesmarici Nikole Šafrana s kraja 18. stoljeća).
Ova pjesma opisuje razdoblje priprema za urotu, ali obuhvaća događaje do uključivo 30. travnja 1671. godine, tj. donosi opis smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Najstariji zapis ove pjesme se nalazi u Drnjanskoj pjesmarici, a pisana je kajkavski sa štokavskim i čakavsko/ikavskim primjesama. T. Matić pretpostavlja da je ta pjesma “nastala svakako ubrzo poslije samog događaja, dok je u suvremenika bio još snažan dojam wiener-neustadtske katastrofe.” Ali, prema ponajboljoj poznavateljici hrvatske kajkavske književnosti, Olgi Šojat, po nekim stihovima koje ova pjesma sadrži, njezin bi se postanak vremenski mogao i pobliže odrediti: bezuvjetno je sastavljena prije smrti Katarine Zrinski (16. studenoga 1673.), jer se u 45. strofi nalaze stihovi “Koja vu rešt Gradac morala je pojti,/štimam, da je š njega ne bude več dojti”; nadalje, u 47. strofi jedan stih (u prezentu) kaže da Katarina “kćer Auroricu sobom tamo ima”, što znači da je pjesma nastala prije nego što je Aurora morala napustiti majku, odnosno prije 15. veljače 1672, jer toga dana poglavarica iz Celovca pismom upućenim u Beč obavještava da je Aurora stigla u celovečki samostan. Ukratko, pjesma se može smjestiti u razdoblje između 30. travnja 1671. i 15. veljače 1672. godine.
Sastavljač pjesme je morao biti blizak obitelji Zrinski i dobro upoznat sa samom urotom, jer se njegov prikaz pripremnih radova za ustanak, sloma zavjere i pogubljenje Zrinskog i Frankopana uglavnom podudara s opisom zbivanja F. Šišića. Pjesma nije potpisana, ali je O. Šojat pretpostavila da ju je najvjerojatnije sastavio Baltazar Pogledić, kapetan Petra Zrinskog. To što je ova pjesma prošarana osobinama štokavštine ikavskog izgovora ne mora biti rezultat njezina prepisivanja u štokavskim krajevima. Vjerojatno se sastavljač pjesme kretao na područjima na kojima je boravila obitelj Zrinski, odnosno da je bio usko povezan sa Zrinskima i služio se jezikom kojim su i oni govorili i pisali.
Po vanjskoj formi ova pjesma, prema I. Zvonaru, predstavlja čisto oponašanje epskih pjesama Katarine Zrinski i međimurskih školničkih spričavanja. U pjesmarici su još tri pjesme u kojima se spominju Zrinski. Prva je latinska pjesma “Cantio de comite Nicolao Zrinio” (str. 49-50). Druga je kajkavska pjesma “Lepa moja ptica draga papiga (Comitis Petri Zrinij)”, koja se može podijeliti u devet relativno pravilnih kvartina. Ona samo u naslovu čuva ime Petra Zrinskog, a inače je to dosta uspjela renesansna ljubavna pjesma nekog časnika iz Petrove pratnje. Na str. 73 se nalazi pjesma ” Viteski junaczy Chakovachkog turna” u šest kvartina, koja ne pripada Ščrbačićevim zapisima, nego najvjerojatnije Cvetkovićevim, a možda i Kozarićevim. To je potresna tužaljka inspirirana pogibijom Nikole Zrinskog 1664. godine. Po svom nastanku je paralelna pjesmi o istom događaju iz pera Katarine Zrinski, a svakako uzor za dvije duge pjesme u mlađoj Bedekovićevoj pjesmarici iz 1712. godine. Ovo su samo neki podaci koji ilustriraju značaj Drnjanske pjesmarice za cjelokupnohrvatskokulturnostvaralaštvo.
Postoji podatak da se Drnjanska pjesmarica 1755. godine nalazila u župnoj knjižnici u Drnju na Dravi. Zbog provjere ovog podatka spomenuli bi nekoliko vijesti o drnjanskoj župnoj knjižnici. Prvi poznati popis knjiga iz knjižnice župe Drnje je iz 1680. godine. Tada su bile zabilježene ove knjige: dva komada Rimskog misala, te po jedna Agenda Strigoniensis, Matična knjiga krštenih, Opera Telegdi Hungarica, Biblia antiqua, Dormisecura (?) liber i Proptuarium (?) morale. Ukupno je bilo 8 knjiga. Godine 1700. uz župnu knjižnicu se spominje i osobna knjižnica župnika Jurja Đuričića. U župnoj knjižnici je bila 51 knjiga, uz one koje se spominju 1680. godine nabavljeno je dosta novih izdanja, spominju se stara i nova matična knjiga krštenih i vjenčanih, nekoliko primjeraka biblije, više rukopisa i tiskanih knjiga na latinskom, mađarskom i hrvatskom jeziku od kojih vrijedi istaknuti jednu hrvatsku knjigu znamenitog pisca i povjesničara Franje Glavinića od koje, na žalost, nije naveden naslov. Župnikova (osobna) knjižnica je imala 22 knjige. Dakle drnjanske knjižnice su 1700. godine imale ukupno 73 knjige.
Župna knjižnica je 1706. godine narasla na oko stotinjak svezaka knjiga, a broj svezaka je ostao isti i 1733. godine. Tada su uz matične knjige popisana evanđelja na hrvatskom, razne knjige na latinskom i mađarskom jeziku uglavnom teološke problematike, rimski misal, njemačko-mađarski rječnik itd. Do vremena župnika Ivana Krstitelja Paxyja broj knjiga je znatno narastao. Godine 1746. zabilježeno je oko 140 svezaka knjiga. Osim starih zabilježeno je više novih izdanja rukopisa i tiskanih knjiga. Posebno je zanimljiva Ratkajeva povijest, te nekoliko hrvatskih i stranih izdanja.
Kasnije nemamo detaljnijih i potpunih podataka o knjigama u drnjanskoj župnoj knjižnici pa podatak da se Drnjanska pjesmarica 1755. godine nalazila u toj knjižnici treba uzeti s rezervom. Pogotovo jer smo u prethodnom tekstu pokazali da se Drnjanska pjesmarica upotrebljavala kod orguljaša i školnika još početkom 19. stoljeća. Možda je riječ o nekoj vrsti prvih školskih priručnika (udžbenika) koji su se koristili u nastavi tijekom 17, 18. i 19. stoljeća. U svakom slučaju ovu bi pjesmaricu u budućnosti morali obraditi stručnjaci raznih profila od povjesničara književnosti, proučavatelja školstva do stručnjaka za etnologiju i etnomuzikologiju. Za one koje to posebno zanima spomenimo da se Drnjanska knjižnica čuva u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u zbirci rukopisa kao jedno od najvećih kulturnih blaga Hrvata koje tek čekaju svoju konačnu ocjenu.