Kad netko u kalendarskoj godini prevali 100 tisuća kilometara jasno je da ga je pronaći kod kuće za kuhinjskim stolom gotovo nemoguća misija. Upravo je takva situacija sa Silvijom Porić, koja se već 25 godina drži volana autobusa, a u međuvremenu je ljubav prema vožnji prenijela na kćerku Laru i sina Igora. No nama je, ipak, uspjelo okupiti ih za kratki razgovor i to dan nakon što su se vratili doma s putovanja na Cipar, gdje su odmarali od svojih cjelogodišnjih poslovnih obaveza – putovanja.
Ovaj trojac dane provodi na prometnicama duž Hrvatske i susjednih nam država. Silvija i Lara partnerice su od 0 do 24 za volanom autobusa i putničkoj agenciji, dok Igor trenutno svoj radni staž skuplja za volanom kamiona, a busa se prima ako mami i sestri “zaškripi”.
O Silviji su kao ženi koja se hrabro upustila u posao rezerviran za muškarce već ispisane brojne stranice i priče. Njena nasljednica Lara zakoračila je i stepenicu više. Završila je srednju hotelijersko-turističku školu nakon koje je upisala ekonomski fakultet, već dvije godine zaposlena je u obiteljskoj firmi, a u međuvremenu se doškolovala za vozača. Uz sve to ima licencu za turističkog vodiča.
Žene za volanom busa više nisu rijetkost
– Svima nam je lijepo voziti, imamo smisla za taj posao – rekli su nam kratko i jasno na samom početku razgovora u njihovom domu u Koprivničkom Ivancu.
Za razliku od godina kada je Silvija gazila svoje prve kilometre, danas je stanje bitno izmijenjeno, na prometnicama više nije rijetkost sresti ženskog profesionalnog vozača autobusa.
– Kad idemo na zapad, onda je normalno, no ako idemo južnije, primjerice Makedonija, Albanija, tu se još ne vide žene za volanom. One koje to i jesu ne rade u turizmu nego po redovnim linijama što je puno jednostavnije. Osobno više volim turizam, to mi je baš pravi gušt, ove kratke linije kroz godinu radimo da preživimo – objasnila je na početku Silvija.
Lara (24) i Igor (23) su, kao što i logika nalaže, na daleka putovanja krenuli još kao dječica. Larin prvi “izlet” bio je s dvije godine života kada je kao mala putnica išla u Međugorje. To što joj se usadilo kao maloj djevojčici, s godinama je postala velika ljubav, stil života i profesionalna orijentacija.
– Baš me iznenadila kada je prihvatila posao u agenciji, jer ispočetka nije pokazivala interes. Kao voditeljici poslovnice joj super ide. Kombinira posao u uredu s putovanjima i vidim da ju to veseli. Igor je isto rekao da ne želi ništa drugo osim volana, a ja naravno nemam ništa protiv – priča Silvija, a Lara objašnjava da joj se rad u agenciji posebno sviđa jer joj daje pregršt kreativne slobode.
– Ni jedan mi dan nije isti. Malo sam u agenciji, pa malo vozim liniju, pa odem na neki duži teren. Posebno me se dojme susreti iz vedra neba na stajalištima s ljudima iz naše branše, a s nama nepoznatim iskustvima, odmah se kod mene bude ideje za nove destinacije – kaže Lara.
Kad su djeca i roditelji poslovni partneri
Silvija nije nikad zamišljala da bi joj djeca bila poslovni partneri. Lari je danas, nakon što je mama utrla put, puno lakše, no još se zna dogoditi da njih dvije svojom pojavom izazovu čuđenje.
– Zadnji neobičan susret imao je Zvonko, vozač koji je na granici išao policajcu prijaviti prolazak autobusa, a Lara je bila za volanom. Policajac ga je u šali pitao je li dao vodički da vozi, a Zvonko je rekao da joj je malo pustio nek’ proba jer za to pokazuje interes, ali neka nikome ne kaže nego nek’ samo digne rampu – priča Silvija.
Lara dodaje da to što mama i ona rade u paru više puta bude privilegija nego neugodno iskustvo. Voziti bus jednostavnije je i lakše nego auto, složne su.
– Bolja je preglednost, današnji busevi imaju kamere i senzore, automatik su – kaže Lara.
– Puno je jednostavnije nego nekad voziti stari autobus sa šest brzina – pojašnjava Silvija.
Da je lakše upravljati teretnim vozilom slaže se i Igor koji trenutno radi kao vozač kamiona, a u ove je vode krenuo uz bok s mamom vozeći šleper.
– Mama se bojala za moju budućnost pa me natjerala da završim četverogodišnju školu. Rekla je da mogu birati, ali da škola mora biti četverogodišnja, pa sam onda izabrao smjer za elektrotehničara, jer zašto bi bilo lagano. Nakon toga sam odradio prekvalifikaciju. Čim sam dobio vozačku za C i E kategoriju odmah sam se zaposlio na šleperu i svidjelo mi se. Od ponedjeljka do petka te nema doma, a vikend je slobodan – objašnjava Igor kojem je u ovoj fazi života, zbog obaveza oko rock benda u kojem svira, prioritet da bude slobodan subotom i nedjeljom .
U mjesecima koronavirusa, kad su putovanja stala, a busevi bili parkirani u garaži i nisu imali što raditi Silvija se primila vožnje kamiona.
– Meni je nezamislivo ne raditi pa sam mu rekla nek’ pita gazdu jer ima kakvog posla, a on je rekao nek’ sutra dođem, jer im je falilo vozača – kaže Silvija.
– Onda sam ja bio gazda i nju obučavao na teretnom vozilu, bilo je super jer sam prvi put ja na nju mogao vikati – uz smijeh dodaje Igor.
Silvija i danas uskače u prijevoz šljunka, Lara uskače iz agencije na školske linije, a Igor, pak, nekada uskače u bus kad su u pitanju duga putovanja.
Ukidanje granica je veliki plus, ali i minus
Danas su ponosni vlasnici renomirane putničke agencije, a s godinama su uspjeli stvoriti krug klijenata koji nakon puta ponovo dolazi k njima i pitaju kakav je plan za dalje.
– Bilo je izazovno u početku steći povjerenje ljudi da idu s tobom na izlet, no mi smo u tome uspjeli. Većina ljudi putuje na razvikana, brendirana mjesta. Jednom smo prilikom išli doma iz Budve i sinula nam je ideja putnicima ponuditi varijantu koju nismo ni planirali, da idemo preko Durmitora, izbjegnemo autoput i vidimo nešto novo, onaj prekrasan kraj uz Pivu, Taru, Drinu…Putnici su bili oduševljeni i tražili još pa smo nakon toga složili izlet u nepoznato i sad imamo puno njih koji sjednu s nama u bus, a da i nemaju pojma kuda idu – veli šefica Silvija.
Ukidanje granica s veseljem su dočekali, no dok će s jedne strane to biti velika pomoć, na drugoj strani situacija će se dodatno zakomplicirati.
– Ukidanje prema Europi veliki je plus, a prema istoku je dodatni minus. Na tim se granicama i dosad čekalo, a to nam stvara itekakve probleme o kojima se premalo priča. Mi vozači imamo radno vrijeme, a na granici kao vozači autobusa nemamo nikakve privilegije. Primjerice, prijelaz Bajakovo je u ljeti uvijek kritičan. Ako idemo u Makedoniju, koja je česta tura, na granici gubimo tri, četiri sata radnog vremena, na ulasku u Makedoniji opet toliko čekaš, što je ukupno osam sati za kojih bi prešli velik broj kilometara. Čekanje na granicama nam stvarno zna raditi komplikacije. Problem je što mi s busom dođemo pred granicu i ne možemo zaobići kilometarsku kolonu automobila i kamiona. Trebalo bi omogućiti prolaz za autobuse, jer su njihovi vozači u puno težem položaju. Vozač auta ili kamiona može stati nakon granice na prvom stajalištu i odmoriti, odspavati ako treba, a mi imamo obavezu prema putnicima i moramo voziti – objašnjava Lara.
Umor i spavanje putem za njih su nepoznanica. Kako bi im odoljele stvorile su svoje male rituale. Tijekom puta obje su budne, razgovaraju, jedna drugoj ne daju da im san padne na pamet, a kamoli na oči.
– Mama se protiv sna bori Coca-colom, čokoladom i kavom, a ja imam Rondo C, jedan paketić mi je uvijek dovoljan za prevoziti cijelu Srbiju – kroz smijeh otkriva Lara.
– Autobusi su danas puno moderniji, tempomat te uspavljuje, ja bih čak tijekom noći zabranila njegovo korištenje jer na kraju ispadne da samo držiš volan, dok automatika sve radi. Ako svi spavaju i toplo je u busu i još ako je vožnja autoputom, odnosno monotona vožnja, onda je to loša kombinacija iz koje se nerijetko događaju loše situacije. Mi kad krećemo na put jednostavno se pripremimo da možemo biti 21 sat na putu i to je to, naravno, za izdržati to treba imati kondiciju – kaže iskusna vozačica Silvija.
Iznenadnih i neplaniranih situacija uvijek bude. Tako su njih dvije nedugo vozile za Copenhagen, a pukom srećom se na tom putu s njima našao i Igor bez čijeg bi uskakanja taj izlet prošao bitno drugačije.
Gosti iz Koreje oduvijek poštuju vozača, on je za njih zakon
– Duga putovanja teže je isplanirati. Na tom smo putu planirale doći na trajekt koji vozi svaka tri sata, u šest, a došle smo u 6.05 i trajekt je već otplovio. Tu smo izgubile vrijeme koje više nismo mogle nadoknaditi. Kad smo došle u Dansku mi dvije zbog vremena koje smo provele za volanom više nismo smjele voziti, srećom je Igor imao vozačku pa je nastavio vožnju, inače bismo morali pauzirati deveti sati, kako nalaže zakon – priča Lara.
– Ovo je jedino zanimanje gdje svih 365 dana u godini moraš bilježiti kad si na godišnjem, kad voziš, kad ne voziš, a sve to vidi se putem nove vrsta tahografa koji nas cijelo vrijeme prati. Bus se može voziti devet sati, iznimno deset sati tri puta tjedno. To sa satima vožnje je cijela matematika, puno i konstantno moramo razmišljati o tome. Više puta se zna dogoditi da dođem na koprivnički kolodvor pa ne mogu doći doma u K. Ivanec jer mi je vrijeme isteklo pa moram imati 45 minuta pauze u Koprivnici. Teorijski je sve to lako izvesti, ali u praksi je malo drugačije. Putnici ispočetka nisu razumjeli da mi vozači imamo radno vrijeme, sad su već to prihvatili – govori iz iskustva Silvija kojoj bogato iskustvo za volanom pomaže i kod izrade putničkih programa i novih izleta.
– Baza je satnica. Možeš ti na papir svašta napisati i isplanirati, ali ako nemaš za to satnicu sve propada. Primjerice, izlet u Vojvodinu s večerom i muzikom mora biti gdje i smještaj, možda bi bilo negdje drugdje i ljepše, ali vozač više ne smije voziti tako da o tome treba uvijek razmišljati – objašnjava Lara.
U godinama prije pandemije Silvija je redovito vozila grupe Koreanaca duž Lijepe naše. Na njenu radost, ti gosti joj se polako opet vraćaju.
– S njima je lijepo raditi, oni su oduvijek poštovali vozača, ti si njima zakon, kak’ ja velim tak bude. Oni imaju novaca i mogu si priuštiti spavanje po dobrim hotelima, imaju doručak ručak, večeru, putuju preko dana i vole puno vidjeti i uživati. Oni su k’o “vurice”! U 5 do 8 moraju biti u hotelu, po danu razgledavaju, nema fešte navečer, vole se najesti za pola sata, vole brzo pofotkati i idemo dalje. Naši Dalmatinci se na to teško privikavaju. Imali smo slučaj sa splitskim restoranom koji im je odugovlačio ručak, iz tjedna u tjedan. Molila sam ih da skrate ručak jer su se žalili, no oni su tjerali po svome, posluživali sporo, i na kraju smo im morali otkazati suradnju. To odugovlačenje nije imalo smisla, jer su oni bez veze sjedili u restoranu sat i 15 minuta, nema tu kavice pa rakijice kao s našim gostima, jednostavno nemaju takve navike – kaže Silvija.
Danas je sve puno jednostavnije nego je to bilo ’90-ih godina prošlog stoljeća, kada je Silvija pokretala svoj posao.
– Autobusi su bili bez navigacija, mi šoferi bez mobitela, a danas je to sve neusporedivo. Kad je Igor počeo voziti špediciju odmah se počeo koristiti navigacijom. Zovem ga i pitam gdje si, on veli ne znam jer prati navigaciju i baš ga briga. No moraš znati bar glavne gradove, znati u kojem smjeru ideš. Danas vozači slabo prate znakove, a Google ih često zna zeznuti pa iskustvo čitanja znakova jako dobro dođe. Sad imamo roaming, nekad nisi ni internet imao svugdje, puno je lakše nego pred 25 godina, kamo god krenem nema straha, a novi izleti su samo nove avanture – rekla nam je Silvija te za kraj otkrila da osim rezervne košulje u autobusu koja je tu za slučaj “ništa nas ne smije iznenaditi” kod kuće nikad nemaju spakirane torbe, no 15 minuta im je dovoljno da se spreme na koju god stranu svijeta krenuli.