Krešimir Belčić, u Koprivnici gotovo da i nema osobe koja ga ne poznaje. Sportaš, nogometni veteran, predsjednik nogometnog kluba Starigrad, tehnički direktor Škole nogometa Grada Koprivnice, član skupštine HNS-a, član izvršnog odbora Županijskog nogometnog saveza, član DVD-a Starigrad, vlasnik vinograda i ljubitelj vina, suprug Marijane (djevojačko Tarle), bivše rukometašice Podravke i otac.
Upravo ovo zadnje je razlog zašto smo popričali s njim, jer danas se obilježava Dan očeva, a on je ponosni tata čak četvero mališana. Punih 12 godina u braku je s Marijanom, a njihova ljubavna priča počela je prije 17 godina. Još dok je Krešimir bio student znali su njih dvoje kako žele biti zajedno i kako će imati puno djece, prisjeća se naš sugovornik. Jedan obični i luckasti razgovor u njegovoj studentskoj sobi pretvorio se u stvarnost.
– Još kad smo bili cura i dečko pitala me iz zezancije koliko djece želim imati, a ja sam nju pitao ‘pa koliko bi ih ti željela imati’. Na to mi je rekla kako je njih doma troje pa bi i ona htjela toliko, a ja sam joj na to mrtvo hladno rekao da ih ja želim petero. Pogledala me i rekla ‘ajde da se mi dogovorimo za četvero’ i eto, došlo je do toga da ih toliko i imamo – rekao nam je Krešimir.
Gledati u budućnost je nepredvidivo, što će vrijeme donijeti nitko ne zna, hoće li se ova brojka povećati još manje znaju, ali imati četvero djece koja su karakterno apsolutno različita, Krešimiru je čista sreća i dar koji si je samo mogao poželjeti. Kao roditelj želi im omogućiti razvoj u smjeru koji god žele.
Marija će ove godine napuniti 12 godina, Barbara ima 10, Ana šest, a maleni Ivan na svijet je došao prije sedam mjeseci. Trenutno je situacija takva da su sve tri curice velike zaljubljenice u sport, baš kao i njihovi tata i mama.
– Marija se već s pet i pol godina odlučila baviti plivanjem i meni je nevjerojatno koliko ju to i dalje drži, to je pet ili šest treninga tjedno po dva sata i ona ne odustaje. Baš je jako uporna, ali je i umjetnička duša, voli crtati, pjeva u crkvenom zboru. Često sam sebe pronalazim u njoj i to mi je predivno – rekao je.
Barbara je, s druge strane, djevojčica koja je trenirala nogomet, ali se jednog dana samo prebacila na tenis i roditelji su je u tome podržali. Istovremeno je vrsna matematičarka i može se pohvaliti brojnim sudjelovanjima na raznim natjecanjima. Za Barbaru kaže da je vrlo inteligentna, ali dosta povučenija od sestre Marije. Tenis i matematika su njezin fokus, a često obitelj iznenadi kolačima koje sama napravi.
– Matematika joj leži, osvaja medalje na nacionalnoj razini i to je ono što ju ispunjava, a nama je bitno da nam djeca rade ono što ih veseli. Baš je neki dan bilo natjecanje iz matematike i Marija koja je peti razred rješavala je isti zadatak kao i Barbara u četvrtom. Ispostavilo se da je Barbara koja je mlađa riješila više zadataka nego Marija, ali njima to ne smeta, ne gledaju se kao da su rivali. Jako se podržavaju – sretan je Krešimir.
Uči ih da poraz nije gubitak ako daju sve od sebe
S treće strane, tu je i Ana, nasmiješio se Krešimir kada nam je počeo pričati o njoj. Anina energija je posebna, kaže nam njezin tata. Doći kući i vidjeti da ti je dijete toliko sretno, jedna je od najljepših situacija, dodaje. Ona je kao nekakva spužva između dvije starije sestre i nikad im ne dopušta da se svađaju, kaže nam.
– Baš je pozitivna osoba, kod nje ne nalazim nikakvu negativu. Sa svima se ona sprijatelji, nema veze je li staro ili mlado, sa svima se skompa i znamo se šaliti kako će nam je jednog dana netko ukrasti – smije se Krešimir i jednostavno kaže da je baš zvrk. Svojevremeno je Ana krenula na plivanje, baš kao njezina sestra Marija, no već nakon tri tjedna odlučila je da se njoj to ne da.
– Rekao sam joj ‘ako si se odlučila raditi nešto, onda se toga i primi’, nije prošlo ni tri tjedna, vidim ju ja kako mi se za ručkom meškolji i hoće nešto reći. Stala je i gledala nas i pitam ju što joj je, a kaže ona meni ‘tata, ja ne mogu razumjeti da netko cijeli trening može plivati gore, dolje’. Pogledao sam ju i rekao joj, ok ne moraš više na plivanje, a Marija sjedi pored nje i uopće se ne ljuti, iako je jedna od tih koji ‘idu gore dolje’ – smije se Belčić te dodaje da protiv takvog argumenta nije mogao i tako je Ana završila svoju trotjednu plivačku karijeru. Ana se primila rukometa nakon toga!
Krešimir nam govori kako je i njemu i njegovoj supruzi najvažnije da svoju djecu ne forsiraju, sve što požele raditi, oni im se trude omogućiti, no uče ih od malena da je bitno truditi se u životu kako bi nešto uspio, a poraz nije gubitak, sve dok čovjek da sve od sebe.
– Svi misle da je teško biti roditelj, ali nitko se nije rodio i odmah znao biti roditelj. Mi već sad, na neki način, svoju djecu učimo kako biti roditelj. Na primjer, ja svojoj djeci nikad ne lažem, ako djetetu prodam spiku da postoje babaroge, a ono za dvije godine dovoljno poraste da shvati da ne postoje, onda gubim svoj kredibilitet. Biti roditelj, učiti s njima, biti im podrška, to je srž svega – pojašnjava nam naš sugovornik.
Ivan ima sedam mjeseci i teško je reći da ima definiran karakter, ali s obzirom na to da se rodio kao iznimno velika beba, često se zezaju kako je Ivan već sad pobjednik svoje generacije. U kakvog će se čovjeka razviti, Krešimir još ne zna, iako mnogi predviđaju da bi Ivan mogao biti nogometaš, baš kao i njegov tata.
– Zasad je i Ivan mirna beba, baš kao i njegove sestre. Stvarno nemamo problema s njim niti s našim curama koje su bile bebice. Mnogi prijatelji nam se čude i govore kako su iza njih neprospavane noći. Ja se na sve to smijem i kažem im da je tajna u bliskosti, pozitivnoj energiji, pažnji, doživljavanju žene, smijehu, sitnicama – kaže Krešimir.
Istina je, pozitivna energija čini čuda i nisu Krešimir i Marijana čudo od bračnog para koje se nikad ne svađa, štoviše imali su svojih uspona, padova, litica i vrhova planina, ali nikad se nisu prestali veseliti jedno drugome, a tu energiju njihova djeca osjećaju. Šutnja je najveći ubojica i zato oni puno, jako puno pričaju.
Kada dođeš pred crveno, tu je tata
Stiže Krešimir sve, organizacija je jako bitna, često i on i supruga putuju radi raznih natjecanja njihovih djevojčica, sudjeluje Krešo aktivno u životu svoje obitelji, iako se trenutno nalazi u situaciji da je kroz radni tjedan zbog posla izvan Koprivnice. No tehnologija čini čuda, video pozivi su aktualni gotovo svakodnevno, zadaća se zna rješavati i preko e-maila.
– Život nije jeftin i pošto mi je supruga sad na porodiljnom ja sam tu da poslovno malo više upregnem, ali nema ljepšeg osjećaja od onog kad dođem doma nakon posla i moje cure me nazovu i pitaju kako sam ili mi kažu da trebaju moju pomoć – sretan je Krešimir.
Sa svakom od njih ima drugačiji odnos. Marija ga često traži pomoć u vezi škole, pogotovo engleskog jezika, Ana je maza svjetskih razmjera koja tatu treba za sve, smije se naš sugovornik dok nam to priča. Barbara ga često traži pomoć baš kad se nađe u nekom problemu ili naiđe na neku prepreku što se tiče sporta.
– Barbara je s tri i pol godina završila u bolnici zbog sepse, skoro je umrla. Do tog trenutka uvijek je mama bila na prvom mjestu, ali tada kad je završila u bolnici rekla je mami ‘hoću tatu’. To je ono, kada dođeš pred crveno, onda je tu tata. Vjerojatno je tad, ta figura oca kao zaštitnika, Barbari došla instinktivno i htjela je mene. Danas mi se upravo ona često zna obratiti kada naiđe na neki problem – kaže Krešimir.
Tabu tema u ovoj obitelji nema, tata svojim curama daje do znanja da mu mogu prići i reći bilo što. On se čak već godinama priprema na činjenicu da će njegove kćeri početi razmišljati o dečkima, ljubavi, da će dobiti menstruaciju.
– Pokušavam s njima o tome razgovarati, pripremam sebe na sve to, pričam s njima o svemu, ali još su u fazi kada mi na sve to kažu ‘tataaaaa, daj tataaaa‘. Na suptilan način dajem im do znanja da je meni ok pričati o svemu tome – kaže nam i dodaje kako Marija i Barbara nisu zaljubljive, dok se Ana već sad na nedjeljnim ručkovima počela pitati kako će se ona jednog dana prezivati.
Smatra ovaj tata da se očinstvo i uloga oca danas jako promijenila, očevi su angažiraniji oko djece, neki do te mjere da nemaju vremena za ništa drugo. Krešimir misli da bi trebala postojati zlatna sredina u svemu. Šetnja parkom, sladoled, odlazak na plivanje s Barbarom, putovanja, igra, njegove nogometne utakmice, sve se da uvijek uskladiti kaže nam. I od svega se može napraviti zanimljivo obiteljsko putovanje.
– Meni se svi čude, kažu imaš vinograd, nogomet, ovo, ono, radiš izvan Koprivnice, pa kako to sve stigneš? Jednostavno stignem. Bitno je brinuti i za sebe, jer ako se trudiš graditi najbolju verziju sebe, onda ćeš tu verziju pružiti i svojoj djeci, obitelji. Najdraže mi je dok vidim da me moja djeca dođu podržati na tekmu, baš kao što i ja s njima idem na njihove aktivnosti – kaže.
Prvo obaveze i dužnosti, a onda mobitel i tv
Njegov otac, mnogima poznat, preminuo je, nažalost, prije pet godina, ali u Krešimiru je ostavio velik trag. Naučio ga je kako je to voljeti područje iz kojeg potječe i ono najbitnije, kako je dom koji ima, mjesto kojem se najradije vraća.
– Kad sam bio klinac često mi je znao reći da se u životu moram pomučiti da bih nešto postigao. Prolistati knjigu, naučiti nešto, ipak će mi to otvoriti neka druga vrata. Nikad on nije puno pričao, ali me važnim principima i stavovima poučio – rekao je.
Već sad Krešimir svojoj djeci pokušava, naravno uz suprugu Marijanu, pokazati da je obitelj zajednica koja je najvažnija i uz obitelj čovjek može sve prebroditi. Bolje i jače nego individua. Svojim ponašanjem im također usađuje mnoge vrijednosti, želeći im pokazati što znači biti odgovoran.
– Kad odem na trening i vratim se doma ja sam taj koji iz torbe počne vaditi odjeću i pospremati ju. Ne mislim da sam papučar, to su moje stvari, ja sam ih uprljao, znam gdje stoje i gdje ih trebam staviti. Svojim primjerom im pokazujem da ako poštuješ svakodnevne životne navike onda će i meni i njima biti puno jednostavnije u životu – kaže.
Trude se i on i Marijana ne ograničavati im išta, bitno je samo da prvo naprave sve svoje dužnosti. Nemaju problem s time da cure budu na mobitelu, gledaju televiziju, samo je važno da prije toga naprave sve što trebaju za školu i sve druge aktivnosti koje su si same odabrale. Kažnjavanja u njihovoj obitelji nema. Nekad prije su se znali zezati i reći im kako neće moći ići na trening ako nešto ne naprave, njima je to stvarno i bila kazna, ali prestali su se šaliti tako.
– Kad imaš djecu koja ne traže puno, onda ih je lako iznenaditi. Stalno su mi spominjale Amazingu, ali nikad nisu rekle da ih vodim tamo. Jednom prilikom smo se našli u Zagrebu radi teniskog turnira i pomislio sam ‘zašto ih ne bi odveo danas tamo’. I odveo sam ih. Uživale su. Kasnije smo došli doma, igrali smo tenis malo i cijeli dan smo u biti uživali – pojašnjava nam Krešimir koliko je lagano sve trenutke, koji su čak i obaveza, pretvoriti u zabavu.
Na kraju svega, bitno je pronaći vremena i za brak, za odnos između supružnika, komunikaciju, pažnju. Iako Krešimir i Marijana provode puno manje vremena sami, nego što ga provode s djecom, uspijevaju se organizirati. Baka servis rijetko koriste, ali kada zatreba tu su i Krešimirova mama i sestra koje uskoče i pomognu.
Na kraju smo ga pitali je li zadovoljan u kojem smjeru mu se život razvio i u kojem smjeru se dalje razvija.
– Život je nepredvidiv, ali da bih nešto mijenjao, ne bih. Sve loše trenutke u životu smatram da bismo trebali gledati kao izazove, a ne probleme. Svi ti loši periodi kad tad prođu. Nauče te nekim stvarima i donesu ti najviše iskustva. Kako sam i rekao, niti jedan brak nije savršen, ali ono što je važno jest znati da treba pokušavati. Ako si pokušao, pa nije grijeh pogriješiti, priznaj prvo sebi da si pogriješio pa idemo dalje. Jednostavno moramo tako, život nas tjera tako. Budi pozitivan, pozitiva stvara čuda – zaključio je Krešimir Belčić.