Adrenalin koji nam stvara prebrza vožnja dobro nam je poznat, tek rijetki ga vole povremeno iskusiti, a još manje je onih koji se s njim znaju nositi svakodnevno. Upravo s tim hormonom svakodnevno se susreće Ivica Jozek. Ovaj 57-godišnjak iz Đurđevca puna se tri desetljeća nalazi za volanom hitne pomoći, koja unazad deset godina funkcionira u sklopu Doma zdravlja Koprivničko-križevačke županije.
Vožnja pod ful gasom, napete situacije, vriska, plač, nemoć, požurivanje od strane i u korist treće osobe, riskiranje vlastitog života…upravo tako izgleda dan vozača Hitne.
Te osobe su, kao i timovi s kojima surađuju, prije svega profesionalci, posebni ljudi, jaki u glavi i sposobni sami si posložiti sve događaje i situacije koje dožive na terenu.
Ivica se u ovom poslu našao 1992. godine, kada se još provodio kao dežurstvo u sklopu opće medicine čiji su liječnici sudjelovali u radu Hitne.
Završio je Policijsku akademiju u Zagrebu i Prometnu školu u Đurđevcu pa nakon bojišta i ratnih događanja napravio sporazumni raskid ugovora o radu u policiji i prešao na novo radno mjesto i posao isključivo humanog poziva. Danas je vozač hitne u timu T1, zajedno s medicinskom sestrom i liječnikom koji uskaču u najgore situacije, klasificirane u crvenu kategoriju.
Ljepše je čuti hvala nego uzeo si mi novce
– Rad s ljudima u ovom kao i policijskom poslu je jako težak i stresan. Policija ima ulogu da pomaže i kažnjava, ali čovjek kojem jednom uzmeš lipu ili danas euro, na ulici te više nikad neće pozdraviti. U ovom mom poslu kad nekom pomogneš postoji određena vrsta zahvalnosti od strane ljudi. Daleko je ljepše čuti hvala lijepa, ti si meni spasio život, nego ti si meni naplatio 100 kuna kazne. Istovremeno sam i darivatelj krvi, imam skoro 60 darivanja i upravo to kada dajem nešto od sebe me osobno ispunjava – otkriva Ivica.
Što se tiče obima posla, on je uvijek isti, ljudi su bili bolesni i na početku njegove karijere kao i sada.
– Istina, prometnih nesreća je bilo puno manje, kako zbog gustoće prometa tako i zbog manjeg broja vozila na cesti. Što se tiče liječenja bolesti nekada i sad, danas smo puno uspješniji u spašavanju života. Nekad smo u autu imali samo boce s kisikom, doktor je u torbi imao tlakomjer, eventualno aparat za mjerenje šećera i to je bilo sve. Danas imamo malu bolnicu u autu – govori Ivica kojeg smo zatekli na radnom mjestu gotovo tri sata nakon isteka radnog vremena.
Njegova smjena “na papiru” traje od 7 do 19, a noćna šihta od 19 do 7. Tog jutra, koprivnička ekipa tima T1 morala je na hitnu intervenciju u Zagreb pa je Ivica iz Đurđevca došao preuzeti posao, do njihova povratka.
– Nekad smo jedan dan doma, nekad smo 24 sata u komadu na poslu, ovisi. Izvanredne situacije se događaju, poput potresa u Glini i Petrinji kad te zovu u ponoć, ne pitaju jesi slobodan ili nisi, sve se tog trena ostavlja i ide na teren. Tko nije spreman na takva odricanja neće dugo potrajati u tom poslu – govori na temelju iskustva.
Otac je dvoje djece, a nakon 36 godina braka njegovoj supruzi je normalno da velik dio vremena ne provodi doma.
– Supruga i ja smo malo računali i kad smo zbrojili noćne smjene, u tih 36 godina braka nismo zajedno spavali šest godina. Radno vrijeme od 12 sati je dugačko, čak nekad zna biti i dosadno, jer hitna, vatrogasci, policija nemaju posla koji se mora obaviti u tom danu nego se posao čeka. Daj bože da ga nema, da ne trošimo ništa ni mi ni policija, ali s druge strane, ako se dogodi nešto u pet minuta prije kraja moje smjene ide se, ne pita se kad ću se vratiti. Bilo je situacija da se infarkt dogodio 10 minuta prije nego je kolega došao na smjenu, nije bilo čekanja, išli smo mi i vratili se za četiri sata iz Zagreba. Ne pita se je li radno vrijeme isteklo, toga jednostavno nema, to je takav posao, svi smo se pomirili s tim i tako se radi – veli nam.
Vozači hitne u današnje vrijeme dužni su prolaziti sve edukacije kao medicinske sestre, no razlika je ta da oni nemaju ovlasti davati nikakve terapije pacijentima.
– Troje nas je u timu. Mi vozači također imamo svoje zadatke osim što vozimo. Reanimiramo s doktorom i sestrom, uskačemo pri masaži srca, otvaramo boce s kisikom, štelamo koliko treba, donosimo instrumente, postavljamo EKG, respirator, uglavnom sve što god doktor zahtijeva, mi smo mu desna ruka – govori te daje usporedbu s onim godinama kada se tek kalio u ovom poslu i vozio svoje prve kilometre i pacijente.
Strašne prizore nekih prometnih nesreća i danas pamti
– Nekad je bilo samo gas, gas, a danas se na licu mjesta ostaje po sat vremena. Ljudi misle – gle pa zvali smo ih, a oni još ne voze. Pružiti pomoć na licu mjesta je daleko bitnije nego voziti čovjeka do bolnice. On putem krvari, nije mu se dala infuzija i u puno težem je stanju nego da smo mu odmah dali nešto da ga podignemo. Daleko je bitnije pružiti prvu pomoć na licu mjesta. Nekad nije bilo tako, nisi imao što drugo učiniti nego truditi se čim prije doći do bolnice – objašnjava i nastavlja.
– Stresno je to. Bio sam u ratu, vidio svašta, ali u ratu očekuješ takve stvari, a tu dobijemo poziv za prometnu i znaš samo da su u pitanju dva auta, a nemaš pojma je li netko izgreban, da li ga samo boli ruka, noga ili je u dijelovima. Bilo je svega. Od toga da dođeš pa čovjeka nema u autu i nađemo ga 15 metara dalje u kukuruzu, u komadima. Bilo je utapanja. Imali smo slučaj da je auto sletio u kanal, s troje mrtvih u dobi od 18 do 21 godine. Kad smo došli, našli smo auto na krovu u kanalu, nitko nije znao ima li koga unutra. Vidjeli smo jedne noge koje se nisu micale, kad su došli vatrogasci, ugledali smo još jedne noge, pa i treće, nažalost poginula su tri dečka…to nikad neću zaboraviti – prisjeća se i nastavlja.
– Imali smo i puno smrti u kolijevci, to je jako, jako, jako neugodno. Nađeš bebice stare mjesec dana nepomične u krevetu, pokušavaš ih reanimirati, znaš da nema svrhe, ali radi obitelji moraš nešto napraviti. Ima i puno samoubojstava, mladi se vješaju, sve to ostavlja i nama traume poput PTSP-a – veli Ivica koji svoju terapiju relaksacije pronalazi nakon radnog vremena u razgovoru s kolegama s posla, kroz šalu i zafrkanciju onih koji njegov posao isto tako razumiju, a to se pokazalo najboljim ispušnim ventilom.
Neugodnosti se u ovom poslu susreću svakodnevno. Posebna kategorija su pijane osobe, s kojima je teško komunicirati. Problema ima i sa stanovnicima romskih naselja koji znaju dići na noge iz zafrkancije sve hitne službe ili su komotni pa koriste hitnu službu za prijevoz trudnica do rodilišta.
Na području Koprivničko-križevačke županije djeluju tri ispostave Hitne pomoći: Koprivnica, Križevci i Đurđevac, čiji timovi T1 i T2 timovi rješavaju slučajeve po pitanju hitnoće.
– Imamo još jednog liječnika koji je u pripravnosti za infarkt, to je novost i zahvaljujući takvoj organizaciji dosta je života spašeno. Kad je takva situacija, idemo direktno u Zagreb, jer naša bolnica nema te uvjete za ugradnju stentova, a čovjeku se spasi život kad mu se odštopaju žile u svega sat vremena – veli.
Vozila kojima raspolaže Hitna pomoć nova su i kvalitetna. Idu do 180 kilometara na sat, no, problemi nastaju u gradovima, zbog nekulture vozača i nepoznavanja osnovnih pravila.
– Imamo velike probleme. Ljudi nisu u autoškolama naučili ponašati se. Uče ih da uspore i pomaknu se kad nas ugledaju na cesti, a to usporavanje nam toliko puta zna stvarati probleme i puno puta smo za dlaku izbjegli nesreću zbog toga. Ja kao vozač da bi mogao obaviti pretjecanje da ne ugrozim nikoga moram procijeniti brzinu vozila koje se vozi pokraj mene i brzinu onoga koji mi dolazi u susret što je u takvim situacijama izuzetno teško. Mi u prometu imamo prednost, ali ako tu prednost netko ne poštuje i ja ga ugrozim, ubijem nekoga, na sudu me neće spasiti nitko – kaže te opisuje situaciju kada je pred samim ulazom u koprivničku bolnicu imao sudar zbog vozača koji je usprkos upaljenim sirenama skrenuo direktno pred njegovo vozilo.
– Nije bilo opasno, na autu je bila samo ogrebotina, ali vozio sam čovjeka s deset uboda koji je krvario u mom vozilu. Puno je takvih situacija, ja svijetlim, imam sirene, a ljudi se onda još pravdaju pa vele ja sam dao žmigavac prije vas i imam prednost. Nama je najbolje da ne moramo nikoga pretjecati, svako mimoilaženje i pretjecanje je opasna radnja. Pomakni se udesno koliko možeš, ali nemoj usporavati jer ja idem 150 km/h, a ti 100 km/h i dok ja dolazim iza tebe moram kočiti, ako ne stignem na vrijeme, onda mogu ili skrenuti u grabu ili u tebe – kaže Ivica.
Vozačka nekultura velik im je problem
Na pitanje na koji način balansira sve te situacije u glavi, ne nalazi pravi odgovor.
– Treba biti dosta jak u glavi, odvagati adrenalin i stvarnu situaciju, a pogotovo ono vriskanje odostraga. Nije nimalo ugodno slušati kako dijete ili bilo tko drugi plače otraga. Teško je dati odgovor na pitanje kako to izdržim, ali naučiš se. Ima svakakvih situacija, putem do bolnice se zna dogoditi svašta, od Đurđevca do Koprivnice imamo 15 minuta, a svaka je sekunda bitna – govori.
Osim neukih i nekulturnih vozača u prometu velikih problema vozači hitne imali su i s policijom pa su svojevremeno nakupili preko 300 tisuća kuna kazni zbog prevelike brzine koje su bilježile kamere.
– No uspjeli smo zahvaljujući odvjetnicima dokazati da su treptajuća svijetla bila upaljena. Kamera radi po sistemu pali-gasi. Sva vozila koja su u hitnom moraju biti obilježena plavim svijetlima, a kamera sirene ne čuje. Za svaki prolaz uz kameru ako na autu nije bilo svijetla, išla je kazna. Znači, svaki prolaz uz kameru brzinom većom od 80 km/h išla je kazna, tisuću i nešto kuna i oduzimanje vozačka, a meni i kolegama je vozačka kruh. No Zavod je angažirao odvjetnika koji je branio nas 15-ak i policija je odustala od vještačenja, jer su vidjeli dok se pauzira da ima negativnog vala, dok nema svijetla – govori te objašnjava koja ja razlika kad hitna vozi samo pod svijetlima, a što kad su upaljene i zvučne sirene.
– Dok vozimo pod sirenama znači da je nekome “duša na jeziku”, to je najviši stupanj hitnosti, tu nema šale, tu su sekunde bitne. Tim 1 izlazi samo na hitne slučajeve, imamo žuti i crveni kriterij. Žuti je primjerice rodilja koja se može poroditi u svakom trenutku. Tim 2 ide na žute intervencije. Ako je neka komplikacija pale se sirene, nekad u vožnji žuti prelaze u crveno, a crveni može umrijeti. Nažalost, imali smo dosta situacija da nismo išli na HBO nego na patologiju, jer pacijent nije izdržao – pojašnjava.
Ljudi ih najčešće zovu zbog otežanog disanja, bolova u abdomenu, bolova u predjelu prsišta s širenjem u lijevu ruku što je znak infarkta, glavobolje i visokog tlaka kao znakova moždanog udara, ali i opće slabosti. Covid je hvala bogu prošao, ima ga još uvijek, ali stanje je neusporedivo bolje s onim što ih je snašlo pred koji mjesec.
– U početku je samo bilo ružno sjesti u auto u onom najlonskom kombinezonu. U ljetno doba bilo je posebno teško. Dok sjedneš u auto već si mokar, dok dođeš do pacijenta do trećeg kata, u tom odijelu, u maski i naočalama, mokar si do kože i onda još voziš do Koprivnice 25 kilometara i nema svlačenja nigdje nego dok se vratiš nazad onda tek slijedi svlačenje po protokolu, dezinfekcija, tuširanje… to su baš bila teška vremena i dobro da je prošlo – govori.
Prema njegovom dugogodišnjem iskustvu najviše posla za hitnu pomoć ima u proljeće.
– Stari ljudi vele – dok se trava budi da se ljudi gase. Promjena vremena i pad tlaka jako utječu na ljude, tad imamo jako puno kriznih stanja, a isto tako kad su nagla zatopljenja događaju se infarkti, moždani udari, aktiviraju se psihički bolesnici, jugovina je baš ubitačna za sve – govori Ivica koji u tri desetljeća kako radi na hitnoj nije iskoristio uslugu svojih kolega iako ih je u jednoj situaciji, kad je pao s bicikla, jer mu se pod kotače podvukao pas, i slomio ruku, mogao kontaktirati.
– Bio je to nesretan slučaj, no nisam nikoga zvao, sin me dovezao u bolnicu. Srećom, ni bolest nikakva me nije snašla iako sam u kontaktu sa svim i svačim – veli Ivica, koji je prema službenim podacima za prošlu, 2022. godinu, zajedno s kolegama iz timova 1 i 2 prevezao 9500 pacijenata, od čega je tim 1, kojem pripada Ivica, u akciji bio 7000 puta.
